Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Bog zna pravicu!

Hrvatska nogometna vrsta pokazuje zadivljujeću vještinu, duh zajedništva no to pokušava razbiti nekolicina divljaka, neprijatelja Hrvatske ali bez uspjeha. Uefa je, poštujući sve normalne navijače, igrače, HNS i Hrvatsku, zbog njihova izgreda odrezala samo novčanu kaznu pa Vatreni ostaju u utrci za medalju

Ponedjeljak je dan, koji nikad nisam volio. U čistoj prirodi, on znači početak novih dana I, visokih nadanja. Slušam prognozu Vakule: U ponedjeljak – lijepo! Ustajem u ranu zoru, ovog ponedjeljka – kiša. Curi ko iz kabla. Sedam je, na mojoj zidnoj vuri, Bože, još moje bake. A – sedam ujutro – ima, za mene povijesno značenje. U sedam ujutro, počeo je raspad Jugoslavije. U politici: preslaganje ili novi izbori, u športu, Uefa je navukla teške crne toge, bijelih ovratnika, sprema osuditi hrvatski nogomet. I – Hrvatsku. Fifa je već odradila jedan dio posla. Za “ruski” mundial, igrat ćemo u izlučnicama, dvije utakmice, bez našeg svijeta. Bez Hrvata! Poslije zloglasnog St. Etiennea, može biti svašta. Prijeti se teškim, čak i najtežim kaznama. Novinstvo maše ružnim naslovima: Hrvatska se osramotila! Tko je taj “mudronja”. Da ne velim, nekaj treće. Osramotili su se oni, koji su “pucali” bakljama, čak i jednom bombom, u sjajnu Hrvatsku. Nekada, svoje učitelje, Čehe, Čaćićevi Vatreni, imali su – po kintu. Mirno, staloženo, pošteno. Čak, pomalo i – zabavno. Mi dva, oni nula. I kraj, koji je trebao “koncertom za fućkalku” prirediti Englez Clatenburg. Završnica nije donijela ništa dobra. Otišao je aductor Modriću. Izašao je Luka. Duša i tijelo Hrvatske. Neoprezno je progutana, jedna glava,  ubačenog Škode. No, još je naših deset minuta. A, onda – obećani “pakao”: Sa sjevera “Goeffry Gucharda”, bakljada. Stadion je učas u dimu, prekid, pitanje nastavka. Huligani – kruži uokolo, šapat. Monsieurs! Francuzi!
Ovo nisu huligani pijanih mozgova. Ovo su čvrsto “napumpani”, atentatori. Organizirani. Tko zna kada. Oni su pucači na Hrvatsku. Njihove prijetnje nisu nove. Vuku se unatrag. “Mi ćemo vam srušiti Europeo. Vidjet ćete Boga svog!” A ja dobro pamtim, Hrvatski, tada još sabor, po Reineru, to je od sada, iako ne i potvrđen pečatom, državni, kako i spada, ima bivšeg šefa vlade, isukane šake i pokliča od kojeg se kosa ježi: “No pasaran” Tko to ne će proći? Pitalo se. Okretale su se glave: ja , ti, mi, vi… On je rekao: ONI. Jer, ovdje smo – mi! Vođa Hrvata dijeli svoj vlastiti narod. Huška jedne na druge. Ne, nije onda čudan taj “Etienne”. Ne! On je, očito – “podložen”. Tko? Pitanje je sada (Hamlet) jer, ipak je nešto trulo u državi Danskoj. Je li i u Hrvatskoj. Čini se – da. I odmah nova igra. Nova podlost: Splićani. Torcida. “Klošari.” Divide et impera! Dijeli i – vladaj. Ja u to ne vjerujem. Marširao sam Maksimirskom s Torcidom, još pedesete, prošlog stoljeća, uz zajedništvo: Dinamo-Hajduk, Hajduk – Dinamo…! Nota bene. Hrvatska je veliki eksperiment, čitavog ovoga globusa. Nju se proziva, nju se blati, njoj se izvrće utroba u izmučenom tijelu. Do te mjere, po nekima, da nije slučajem “Liberation”, da čitam pun pogodak našeg dragog Gustla Matoša, pjesmom od prije “stotke”: “Hrvat niti ginut smije, dok mu stranac propast sprema, O majko.”

Pročitaj više