Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Hrvatska športska kraljica

Prošao je tjedan iznimnih športskih uzbuđenja: Sandra Perković osvojila je četvrto europsko zlato u bacanju diska, a Sara Kolak broncu u bacanju koplja. Aco Petrović odveo je hrvatsku košarku u Rio pobjedom nad favoriziranim Talijanima

U prohladnom Amsterdamu, čak tri njemačke “tigrice”, sjajne bacačice tog plošnatog, letećeg diska, krenule su na Sandru. U prvom serijalu Fischer, Craft i Müller za dužinu “nosa”, idu ispred naše Hrvatice, u drugo bacanje. Ne, nije me strah. Vjerujem u zvjezdane trenutke moj zagrebačke Ličanke. Tako je. Sandra se približila nekako, danas nabrušenoj Fischerovoj. Odahnuo sam. Ipak se kreće. Epur si muove – odbio je svoju presudu, Galileo Galilei. Treća ja serija još na nekoj vagi. Švabice ili Perković. Ostale su samo gledatelji u trenirkama i na bacalištu. Ništa dalje, od toga. Gledam Sandru u oči. One su pune sjaja. Sitna grimasa oko usta, dokazuje da je – “in”. Sva je unutra. Traži gledalište, stojeći na bijelom tartanu bacališta. I onda, kreće. nekako se uvijek bojim tog oživčevlja, te ograde koja okružuje prvu liniju disko-bojišnice. Mislim: samo da ne zapne. Ak’ prođe, ovaj bu prešel tko zna koliko onih bijelih krugova koji su opisani metražom. Mene zanima samo onaj, s brojem 70. Jer, taj je njezin. Sandrin. Krenuo je – diskač – i bez treštanja bubnjeva i saksofona, brzina je mlažnjaka, visina satelita, to je važno, vis, vis… urlam u sebi. I onda – ateriranje. Dozemljenje. Lijevim okom pratim Sandrine ruke: visoko su. Znači, dobro je. A, onda, čekam rupu na zelenoj travi. Disk se “popiknul”, oderao čitav grumen zelenila i – stao. Oho! To je već – on: piše, zvučnik, suci : 66 i nešto. Puno. Više od Njemica. Na njihovim licima čitam, ne čuđenje: tu je i osmjeha. Pa, znaju one, kad Sandra nasrne, ne će ih biti. Tako je to, kad se nabacuješ s Perkovićkom – komentira Müller. I ne griješi. Rat, ne da nije počeo, on je gotov. Sandra je iskoračila. Ona je naprijed. Grabim nekaj za smirenje: “črnjaka” iz dalmatinskog podruma rođaka moje Zdenke. Jer, sad mi treba urlika.
U završnici smo. Hoću jednakim krikom sa Sandrom u “orbitu”. I dok se uokolo trčkara, mislim da je ta kilometraža puna nula, znači deset, na stazi. Uz one koji su naprijed (Turci), i one koji buju došli sutra, diskašice idu u peto bacanje. Da, sada je trenutak. Nije bi jučer, ne će biti sutra. Danas. Sad! Pojačan joj je sjaj u očima koje kopaju, te proklete kamere, i ne daju nikom mira. Ni Sandri. S njima sam. Tražim Sandrinu dušu. Hoću njezin mir. Sabranost. I sve to imam. U retrovizoru. Ide Sandra, okružje joj je svršeno, let diska, nebu bi pod oblake, koji se umorno vuku, u smiraju dana. Nad “Niskim zemljama.” Nema kiše. Sve je spremno za – konačnicu. I – Sandra. Na trenutke, stišćem oči, čekam onaj znani, tupi pad diska, o travu. Kad on prestane, s tim stenjanjem, jer mu je Sandra ispustila dušu, potražit ću ga, u predgrađu. Pjesma je to. Njoj je mjesto, baš sada, tu. Kad sam opet pri sebi, ruke su Sandrine zarile svoje podmazane nokte u sama nebesa. Ima daljinu. Ima ono, o čemu sanjam. Ima Sandrinu kartu v džepu. Sve se okrenulo. Nova je mizascena.

Pročitaj više