Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Hrvatski olimpijci, sretno u Brazilu

U Rio de Janeiru, Olimpijske su moderne igre, trideset prve po redu, od 5. do 22. kolovoza 2016. Sudionici su i Hrvati. Njih – 88! Hrvatska je, od osamostaljenja, osvojila 23 medalje

S Rijom, nemam sreće. Ne će me biti ni na ovogodišnjoj Olimpijadi. Nije me bilo ni 1978. leteći za Buenos Aires, nogometni mundial. Sada sam “predalek”, onda nisam bio “podoban”. Politički. U Brazilu – diktatura, u Urugvaju – diktatura. U Argentini – diktatura. A ja sam, pod “crvenim pasošem”.Vojska puše, samo kad ga vidi. Ja nemam vizu. Ostajem na uzletištu u Riju, koji se zove Antonio Carlos Jobin. U tranzitu sam. U grad  –  ni za Boga! A, na Maracani , igra  se nogometni clacico: Fla-Flu!Kupujem drveni Corcovado, razapetog Krista redondo. Imam ga i sada,  doma. I lovim prvi zrakoplov za Baires. Iako su tamo generali  gazde kuće, ja ipak imam “lufta”. Moj je dragi gospon Rudi Kralj, Zagrepčanec, tehnički direktor Menottiju i –  prek njega  – sva su mi vrata , otprta. Čak i ona, u Jose C. Pazu.Tamo je državna momčad gaučitosa. Inače, nemre u taj krug, okružen lisnatim stablom koje se zove ombu, ni muha! Na povratku sa “ svjetskog”, koje je naše, visokog Cesara  i Marija  Kempesa te Hrvata Kralja, slavnog don Rodolfa,  opet  sam u Riju. Uzletište. I, cipelcugom, na Dakar, Frankfurt. I –  doma!
No, ja ću, ipak, biti, mrtav ili živ, bar čistim duhom, na uzletištu Jobin, za desetak dana. Ove, šesnaeste”. Moram. Olimpijada se već igra, a igra se još od 776. prije Krista u sjenovitom Olimpu, ali deveti je kolovoza,  za mene, veliki dan. Dolazi naša kraljica športa, Sandra Perković. Ona je imenom i prezimenom, purom i varenikom  ličkih brda i  livada, garant medalja. Svi mogu pasti, padati, mahati zastavama pobjede, hrvatskom trobojnicom, ja samo njoj, vjerujem. Ona, naša puca  velikih modrih očiju, nasmiješena iz dna duše, uvjerljiva. Sigurna. Iz jednog džepića na grudima, cedulka. Kaj piše:? “70…”!To je domet koji nosi, ako se ne varam – zlato! Sve drugo – bumo videli. Na ovim  Igrama, nismo tako brojni, kao na onim – londonskim. Sada je 88 športaša. Za jednog se zna: barjaktar Hrvatske. Vaterpolist Josip Pavić. Sjajni vratar. Svjetskih ruku. I – raspona. Lovi sve. Zbrojiv, jasan: “U ime svih športaša obećavam da ćemo dostojno predstavljati Hrvatsku na Olimpijskim igrama. Uvjeren sam da ćemo se vratiti u domaju s medaljama. “ Veslanje je jako. Braća Sinković i mladi, vitki, na elegantnom skifu, Damir Martin. Neki gala kit: “Opušten sam kao nikad!” Zadnja hrvatskim dolaznica pod Glavu šećera a je  Blanka Vlašić. Rekla je, koliko samo puta: “Toliko.” Sad ide na sve ili ništa. I, nije sama. Mala Ana Šimić, tražit će nebeske visine. To znači, do same, Blanke. Trčat će, skakati Ivan  Horvat, Matea Matošević i prava veteranka, iskustvom i “ teškim godinama” (40), Osječanka Vrajić.  A, di je ona  mala Ludbrežanka. Kopljašica. Je tu? Da, tu je. Sara Kolak. Za nju vrijedi Coubrtin : nastupiti, ne i pobijediti.

Pročitaj više