Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Josip Glasnović, zlatni olimpijski trapaš

Prvi dojam, hrvatskih športaša, na Olimpijadi u Riju? Tu smo.  Idemo. Dižemo se, padamo. I ne damo se

Pierre, mon amis, moj prijatelju, dojdi, opet, na jedan časak. Daj reci našem pekinškoj bronci, našoj Snježani Pejčić, da sedmo mjesto u jednom olimpijskom pucanju, gađanju s puškom na deset metara razmaka od crno-bijele kružnice cilja, nije neuspjeh. Pothvat. Sedmo mjesto. Pet tisuća športaša. Čitavo brdo, Corcovado, stadiona od slavne Maracane. Brazil s 150 milijuni žitelja. I, tri miljarde ljudi koji gutaju Olimpicon, od jutra do mraka. Na sve strane svijeta. Sedma! Snježana moja, budi ponosna. Nije medalja za koju se boriš, čak i s puškom u ruci,s onih deset metaka, koji ne pogađaju baš sve, ali krug velikih, od deset, ima svoj zvuk. I – prizvuk. Zapamti! Na koncu, ni bronca se ne susreće, baš svaki dan. Ti si, naš olimpijski zlatnik, i s njim ostaješ u povijesti hrvatskog športa. Zauvijek. Ne daj se! Ne sjećam se tko, lijepo je – od naših olimpijaca – najavio Rio. Hrvatski Rio: “Mi smo tu, ali, ima i – drugih!” I, bez vina – veritas. Gola istina. Olimpijadom, u tom neobuzdanom osmjehu, od vuha do vuha, uz ritam i ples, koju je otvarala mladež čitavog svijeta, leži snaga ovog skupa. Dobro je najavio dobri Pierre de Coubertin: “To take in and not to win…” Nije važno dobiti, važno je sudjelovati. To je taj duh i dah Igara koje su, još u antici, gdje su i počele, zaustavljale čak i ratove. Široko otvorenih očiju pratio sam otvorenje, paljenje olimpijske vatre, čekao samog kralja nogometa i petog športaša svih vremena, Pelea, kojeg – nažalost – nije bilo. Nije bitno. Ulazio sam svečanim korakom, jasno duhom i smijehom, u četiri zida psihologije ove velike predstave. Svi su bili isti, svi jednaki. Jednako razdragani, puni veselja, športske otvorenosti,radosti, da, one Beethovenove Ode radosti, koja je ušla u himnu Europske unije. Koliko sam se veselio našim kockastima, pod znakovljem hrvatskog grba. Josip Pavić iz vaterpola, je bio barjaktar. Ponosno je mahao hrvatskom zastavom. Veličanstveno! Svi su voljeli sve, jedan drugog. I ljubili se – Kristovom ljubavi. Sjećate se: “Ljubite jedan drugog kao samog sebe…” I, zapjevalo se i zaplesalo.