Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Preko žica do zlata – Sandra Perković

Hrvatska diskašica, 69, 21., u trećem prokušaju, najduža. I – zlatna. U Riju. Saaandra! Vivat! Kroacija!

Tak se to dela, gospon Zlatko. Žalba. Odluka sudišta u Riju, na – mrtvu utrku – Martina i Drysdalea, “o prsa”, u završnici veslačkih samaca, nije održiva. Ona, jednostavno, vrijeđa dostojanstvo jednog napora. Ne može se veslanje mjeriti tisućinkama minute. A hrvatski junak, čudesne snage, visoke upornosti, borbenosti onih “za dom”, uskraćen je za zlato, za sedam tisućinki! Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, Mateša, bio je ljut, do raspuknuća. Rekao je urbi et orbi: “Da, ja sam uložio prosvjed, napisao žalbu Tomasu Bachu, šefu Međunarodnog olimpijskog odbora i predsjedniku Međunarodne veslačke organizacije Jeanu Crhistopheru Rollandu. Tražimo presudu objektivnog sudišta. Ovo je bila – mrtva utrka. Ovdje se, objektivno, dijeli zlato u pola. Ili, daju se dvije medalje: zlatne! Insistirat ćemo na tome. Jasno, ne osporavajući junaštvo Novozelanđanina. “ Dražen Sudić, nekadašnji dužnosnik Hrvatskog veslačkog saveza, upozorio je na jednu utrku, takvog “finiša” na juniorskom veslačkom prvenstvu svijeta, u Ateni 2003., kad su dodijeljene dvije zlatne medalje! Jer, čudesni je bio napor Vukovarca Martina. Da ti zubi cvokoću, da se pesti grče, da ti srce puca. Nitko kao ona, Janica Kostelić, zamjenica ministra športa, nije u stanju dati snagu ocjeni veslanju našeg predstavnika: “Zapišite: Damir nije izgubio zlato, Damir je osvojio srebro.” Luda utrka. Kraj, kojem nije bilo kraja. Tek je foto-finiš, presudio u glavama sudišta. Ne, nije vrijeme da se – upada. U stotinke sekunde. To nije pravedno. Ja znam dobro, što je potrošena snaga duha i tijela u toj silnoj, odugoj završnici. Njoj, nikad kraja. I, to se mora bonirati.” I, hvala Bogu, tražit će se podjela zlata. Ono je jednako, kao što su zabilježili dnevnici: “zlatno srebro”. A junak tog pothvata koji je se, inače,  vukao po podrumima zapaljenog Vukovara u Domovinskom ratu, po srpskom zarobljeništvu, Njemačkoj i završio u Zagrebu, bio je Damir Martin. Bila je to borba do krvi na noktima, do kolabiranja našeg junaka. Ostao je ležeći. Tražeći – dah. Da bi opalio svoj komentar: “Ne znam, koji sam bio. Prvi ili zadnji. Ali da sam propucao, u samom sebi, jesam. Dao sam sve od sebe. Dugo smo ja i Novozelanđanin, kojem sam obećao, jasno, uz osmijeh,  da ga na sljedećim igrama, više ne ću vidjeti “na zlatu”, vukli ta vesla. Nikad teža. Nikad dužih zamaha. Nikad kraja. Ne pamtim  niti jednu takvu utrku, od svih onih mojih, u kojima je bilo i medalja. Ova, bila je  prava, olimpijska. U Riju. I srebro je velika stvar. Na meni je, ići do kraja, u Tokiju!”

Pročitaj više