Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Deset hrvatskih medalja

U Riju, na 31. Olimpijadi, Hrvatska je osvojila deset medalja. Najviše do sada. Od toga pet zlatnika! Svaki za sebe – velika priča

Bila je poput Alise u zemlji čudesa, of Wunderland. Mala Kolak (21). Ludbrežanka. Jedno od čudesnih bića Lewisa Carolla. Ali ju dobro zna, slavni Gaj Julije Cezar. Onaj brzi pobjednik na Farnakom (47 AC): “Dođoh, vidjeh, pobijedih.” Rimski senat gladio je “staračkim” rukama dugu bradu. I, ona je bila, Sara, pobjednica. Iz vedra neba. Cezarovski. Kraj tolikih kopljašica. Sve, oko ili blizu 65 metara. Sara – sem ti kola i kotače – 66! Onih 18 centimetara – viška, u prijateljskom čavrljanju, uz tortu i koktu, darujem  – crvenom križu. Bila je čudo. I to, ne bilo kakvo. Neviđeno: Zlatna medalja! Nježna, skladna, mirna, suverena, opuštena. Uvjerljiva. Do apsoluta. I, rekla je, na zaletištu: “Uvjerena sam da mogu potući svakoga. Ne bojim se, nikoga.” I, u vrevi i komešanju, u zbrci i nadanjima, zela je jabalin – kako kažu Englezi, tu drhtavu, šarenu šipku i – u četvrtom “izletu” u tu, zemlju čudesa – u Riju, suknula ga i za osobni i za hrvatski rekord. I još više: za olimpijski zlatnjak. Svi su pali na tikvu. Slijegali ramenima. Upit, tolikih, do samog neba: “Pa, tko je ikad čuo, na ovoj kugli zemaljskoj za Ludbreg. Još manje, za Kolakicu.” Bila je ne samo hrvatsko čudo i iznenađenje. Bila je čudo čitavih igara. Čast Boltu i svim tim olimpikonima, ona je, naša mala, zdrava puca, sa podravskih bregi, postala – svjetsko čudo. Preko noći. Atletski su visokoznalci, zabezeknuti. Otupjeli. Bez riječi. Ja to nisam doživio. Šok! Gitarirala se, negdje, s onu stranu Rio Grande del Norte popularna – las mananitas. Jutarnjica. Zora se, u Hrvatskoj, izvlačila ispod bijelih, ljetnih oblaka. Jutro je već debelo. Doma, spava se. Ne, u hiži Kolakovih. Urla se iz petnih žila: Sara, Sara….! Hrvatski je barjak na jarbolu, tih, plemenit. Suveren. Državni. Lijepa je naša… ljepša nego ikada. Čak, i kad curi s magnetofona! Herojski trenutak 31. Olimpijade. Alisa, naših hrvatskih olimpijskih dana. Sara Kolak. Bila je sažeta: “Spremala sam se za tu borbu. I dobila sam tu borbu.” Pusa!
Nije li iz te serije Alisinih čudesa i naša dijamanta lady, naša olimpijska pobjednica iz Londona, i evo sada, u Riju, zlato: Sandra Perković. Od šest hitaca samo je jedan nosio izlaz iz tog žičevlja. I – živčevlja. Na samom zidu smrti. No, Sandra je to, ljudi moji. Perković. Zaokret, jedini ispravan, kraj tolikih – iksova. I, zlato. 69,21 metara! I ako znam njezin karakter, njezinu duševnu smionost i silinu snage duha, molio sam, uz krunicu. Za Sandru. Jer, sve je pucalo od diskusa, u žice. Pet puta. Šesti hitac, bilo je – zlato. Heroika. Jutro, samo za ljude jakih živaca. Poigravala se sa svima nama. Mama…! Jedni je bio njezin krik: “Mama…!” Utopila je bregoviti Rio, u svojim plavim očima. Zelen, žut. Pun pijeska i Copacabane. Zahvalila je, uzdignutim rukama i pogledom bez kraja, visoko gore, na Corcovadu, Kristu Otkupitelju, koji čuva taj tropski golf, pun šarenila, Atlantika, i sambe.

Pročitaj više