Moj rodni Sinj okupan suncem
Ponedjeljak, 5. rujna
Susret s rodnim krajem je i radost i tuga. Mnogo je godina proteklo od mojeg odlaska iz Dalmacije, rodnog mi sinjskog, alkarskog kraja mojih mirnih, hrabrih, staloženih i ponosnih Cetinjana, bogate prošlosti i njegovane tradicije.
Evo me opet na putu prema obalama bistre Cetine, u predvečerje vrućeg, ljetnog dana. Već sam u srednjoj Dalmaciji, brza vožnja autocestom kralja Tomislava pojačava euforiju očekivanja susreta s voljenom zemljom i ljudima. Romantični puni mjesec u rani sumrak izranja na razmeđi Mosora i Kozjaka. Vrhovi niskih brežuljaka, nakon Dugopolja, nekada sasvim ogoljeli, sada, nakon puno godina, prirodno su oplemenjeni niskim zelenilom.
Sve to što me okružuje kao da je izniklo iz nekog davno prosanjanog sna, za mene veselog svijeta djetinjstva, a objektivno i za mnoge obitelji poratnog vremena oskudice i ratnih posljedica. To vrijeme sam brzo i duboko proživjela i u sjećanje sjetno zakopala. To je bio svijet dobrih ljudi i dubokih kršćanskih korijena. Djetinjstvo uz rijeku Cetinu u Trilju, Sinju i Kaštelima, tih deset za mene divnih godina godina života uz roditeljsku ljubav, brata, sestru, djeda i baku, bilo je moj duhovni štit i snaga, koju mi nitko kasnije, nikada nije mogao oduzeti.
Utorak, 6. rujna
Moj rođak Nedjeljko i njegova supruga Marija pružiše u Trilju na Cetini, mom suprugu i meni, srdačnu dobrodošlicu i gostoprimstvo u svojem ljetnom obitavalištu. Iz njihove kuće, puca pogled na mirne, zelene vode Cetine iznad koje se uzdiže nekada moćni antički logor Tilurij na Gardunu s crkvicom sv. Petra, romantično osvijetljenom u noćnoj idili Gardunske glavice.
I u rimsko doba, u današnjem gradu Trilju, na rijeci Cetini (latinski: “Hippus”), dakle na današnjem Gardunu, na brdu iznad Trilja, bila je stacionirana VII. rimska legija od 5.000 ljudi, već u rano carsko doba. Sam Trilj (latinski “Pons Tiluri“) obuhvaćao je 12 hektara, a nastao je u 1. stoljeću i bio utvrđen bedemom. Dvije rimske legije, spomenuta VII. iz Tilurija i XI. iz „Burnuma“ (Ivoševci), a svaka je brojila po pet tisuća vojnika, bile su uvučene u urotu protiv rimskog cara Klaudija 42. godine, ali su legije ipak ostale vjerne caru, koji im je nakon slamanja ustanka dodijelio titulu “Claudia Pia fidelis“, odnosno: „Klaudija vjerna i odana“ caru.
Sedma je legija u drugoj polovini 1. stoljeća premještena u Meziju na “limes“, granicu na Dunavu.
Arheološki materijal iz logora i antičkog Tilurija smješten je u muzejima u Splitu i Sinju, a jedan dio se čuva i u Muzeju Cetinskog kraja koji smo suprug i ja s rođacima upravo posjetili.
U tom malom muzeju, u lijepoj kamenoj kući, u prizemlju je smještena zanimljiva zbirka etno.materijala iz Trilja i okolice. Tu je moj rođak prepoznao i starinski tronožac s naslonom, koji je nekada pripadao našem djedu Anti, kao i neke druge predmete iz kućanstva.
Na katu se nalazi dio antičkih nalaza iz castruma (vojne utvrde) Tilurij, nadgrobne stele, upotrebni predmeti, mozaici, staklo i novac. Zbirka je moderno i stručno opremljena i svake pohvale vrijedna.
A sada se opet vraćamo u naše vrijeme.
U Trilju, u gradu bez pravog obilježja grada, osim po broju stanovnika, buka prometa u smjeru Bosne i Hercegovine je gotovo neizdrživa. Trilj je od davnine važno prometno čvorište za Bosnu, za jugoistok, sve do Skodre i Drača u Albaniji, baš kao i prije dvije tisuće godina, u antičko doba. No onda se putovalo tiho, a stanovnika je svakako bilo puno manje. Zar nije moguće naći neko rješenje da Triljani toliko ne trpe zaglušujuću buku, koju izaziva neprekidan promet, danju i noću, uništavajući svaku mogućnost mira i počinka. Čujem da je planirano pomicanje ceste iza Bornovačkog brda, novcem Europske unije. To bi bilo jedino i najbolje rješenje. Poželimo zato Triljanima u budućnosti mirniji san.
Druga velika tuga ovoga grada je arhitektura. Rekoh, taj grad nema prava obilježja grada, nema trgova, jedini stari trg pred nekadašnjom poštanskom zgradom je obrastao grmljem i napušten. Nekada simpatične ali vrlo skromne hrvatske prizemnice u Trilju, ostadoše zjapiti, napuštene, bez ijednog stanovnika, a ako ih ponegdje i ima, kao da nisu prisutni. Na nekim kućama kapci na prozorima su ili otpali ili se raspadaju. To su kuće od kojih je otrgnuta duša. Kuće bez duše su napuštene kuće ovoga grada, kuće domaćih ljudi, koje sam još poznavala. Obišla sam mnoge države EU, no nigdje nisam vidjela ovako napuštene kuće. Pitam se kakve se tužne sudbine kriju iza ovih pročelja, i gdje se zapravo kriju stanovnici starog naselja Trilja, ako ih uopće ima?
Znam da ovim zapažanjem ne ću otkriti ništa novo, ali ga ne mogu mimoići. Za razliku od starih, puno je novih kuća u Trilju, no vrlo je malo estetski skladne arhitekture. Većina je novih kuća jednostavna, prosječna, često podizana mimo osnovnih estetskih pravila gradnje i prostornog planiranja.
Prelijepu okolinu rijeke doista ne ukrašava postojeća arhitektura, građena bez plana i čini se minimumom novca.
Zar je doista izumro naraštaj Triljana koji je bio nastanjen u napuštenim starim kućicama i zašto ovoj novoj populaciji nedostaje minimum smisla i novca za suvremeno i estetsko?
I jedne i druge kuće, one napuštene i one nove, osim iznimaka, mnogo govore o prošlom, ali i sadašnjem vremenu.