No pasaran Milanoviću!
Milanović, zanesen anketama koje su se u javnosti mogle čuti, vjerojatno nije računao na to da će HDZ s Andrejom Plenkovićem uspjeti. A uspjeli su. HDZ je u samo dva mjeseca, ne samo stigao, nego i prestigao prednost SDP-a za deset postotnih bodova, te stekao prednost od sedam saborskih mandata. I Milanović više nije imao kamo.
Ne treba previše mistificirati odlazak Milanovića s političke scene. Jer čelnik SDP-a je najavom da će otići samo na bezbolniji način preduhitrio ono što ga je ovako i onako čekalo za nekoliko mjeseci, a to je odlazak s mjesta prvog čovjeka SDP-a. Naime, nakon prijevremenih izbora SDP je spao na tek 38 zastupničkih mjesta i Milanoviću je time bila zapečaćeno stranačko šefovanje.
Kao novinarka pratila sam Milanovićev politički uspon još iz vremena dok je bio Račanov glasnogovornik i dolaska na čelno mjesto SDP-a na izvanrednoj stranačkoj konvenciji. Izabran je u drugom krugu, nakon što je pobijedio protukandidatkinju, SDP-ovu doajenku Željku Antunović. Prethodno su već nakon prvog kruga ispali Milan Bandić i Tonino Picula.
Javnost ga je dočekala s nevjerojatnim ushitom, a stranačku oporbu – među kojima je bio veliki broj uglednih stranačkih ljudi, istinskih socijaldemokrata – „riješio“ je već u prvoj godini mandata i vladao gotovo suvereno. Novi standardi na koje se pozivao pri izboru za predsjednika SDP-a ostali su tek floskula, riječi bačene u vjetar. Upravo suprotno, Milanović je potpuno centralizirao SDP i postao jedinim njegovim mjerilom.
Gotovo dobivene izbore 2007. izgubio je zbog svoje bahatosti i netalentiranosti za politiku. Nije mu pomogla ni činjenica da je javnost prema SDP-u bila senzibilizirana zbog smrti Ivice Račana kao ni dojam u javnosti da je njegova pojava svojevrsno osvježenje na tadašnjoj političkoj sceni. Tu prednost poništio je napadom na hrvatske športaše, biskupe i konačno idejom da vjeronauk treba izbaciti iz škola. Treba li reći da ga je HDZ s Ivom Sanaderom doslovno pomeo i osvojio deset zastupničkih mandata više.
Ipak, Milanović je preživio unutarstranačku konvenciju i ostao na čelu stranke. Predsjednikom Vlade postao je 2011., u vrijeme dok je HDZ vodila Jadranka Kosor. I to mu je bila prva i zadnja pobjeda. Nakon nje izgubio je sve što se može izgubiti. Dvoje izbora za Europski parlament, lokalne izbore, predsjedničke izbore, parlamentarne izbore 2015. I konačno, posljednje parlamentarne prijevremene gdje je unatoč predviđanjima doživio pravi debakl. Još prije tri mjeseca, a nakon rušenja Vlade primjera Oreškovića, činilo se da Zoran Milanović drži sve konce u rukama. A bez obzira na to što je SDP-ova koalicija izgubila izbore 2015., solidan i gotovo neočekivan broj mandata koji su uspjeli dobiti, dala su mu dodatna krila. Na zadnjoj stranačkoj konvenciji nije imao protukandidata i činilo se da ima neku šansu.
Uostalom, Milanović je u međuvremenu nešto i naučio. Iznimnu političku netalentiranost kasnije je donekle kompenzirao iznimno jakim iskustvom kojeg je stekao. Bez obzira na brojne afere u kojima su SDP-ovci sudjelovali, pa i na afere članova svoje obitelji koje su povremeno isplivavale u javnost, Milanović je uspio zadržati imidž nekakva poštenjaka. Štoviše, čak i kada je svima bilo jasno da je Milanovićeva vlada po opipljivim i mjerljivim rezultatima i pokazateljima najgora ikad, Milanovića su u javnosti pravdali govoreći da možda i nije najsposobniji ali da barem ne krade. No, i o tome bi se dalo razgovarati.