RAZGOVOR – Mate Ćurić, novinar i književnik

Volim zaroniti u vrutke koje samo Život i Čovjek mogu stvoriti

Mate Ćurić dugogodišnji je urednik kulture u dnevniku Glas Istre u Puli, gdje je tri desetljeća bio filmski kritičar i kolumnist. Urednik je više knjiga, romana, poezije, monografija, suradnik u više časopisa, autor putopisa i eseja o fotografiji i slikarima.


Bili ste dugogodišnji urednik kulture u dnevniku Glasu Istre. Koliko je, prema Vašem mišljenju, danas zanimanje čitatelja za kulturu?
– Zapravo se cijeli radni vijek bavim isključivo kulturom; kao pisac i kroničar događaja u Istri posljednjih tridesetak i nešto godina, filmski kritičar, urednik, organizator i sudionik mnogih događaja koji su u to vrijeme nastajali ili nestajali. Imajte na umu da sam u Istru došao iz Zagreba, kao student i budući profesor književnosti i bohemistike, ali i u novine koje su na neki način tek trebale stasati u ozbiljan dnevnik. Ono što sam sve činio i učinio, naravno, ne bi bilo moguće bez odjeka i podrške čitatelja, ali i moga nastojanja da kulturu nametnem kao važan, ako i ne ključan segment društva, a da ne bude predmet suvišnih rubrika koje treba dokinuti čim se osmrtnice preliju, ili športu zatreba za nekakav šahovski komentar. Ipak sam ja Kaštelanov, Hercigonjin, Jirsakov, Damjanovićev, Stamaćev, Milićevićev, Bogišićev, Anićev, Mogušev, Šicelov  i da ne nabrajam dalje student i to ostavlja traga. Danas kada je kriterij i u kulturi, a tako i u novinarstvu – slušaj što ti «pijarci» kažu, a žutilo postalo alibi – da se to eto čita i da ljude zanima –  nema govora o zanimanju te vrste. Naime, sve se svelo na pola sata kulture, na ono što se preskače da se što prije dođe do politike i estrade. Nisu krivi čitatelji, ono će čitati ono što im objaviš, već urednici i novinari koji pristaju na taj nametnuti «stupanj celzijusa u kulturi», na kulturu «rozgalica»i «severinki».

Odgovara li novinarstvo potrebama čitatelja za kulturne teme ili prelako odustaje za račun političkih tema?
– Mislim da sam već dobrim dijelom na to već odgovorio. Ilustrirat ću to osobnim primjerom. Kao urednik kulture imao sam često potrebu reagirati na neke pojave pa sam onda pisao neku vrstu uvodnika, ovisno što je bilo u fokusu interesa. Ipak sam u duši kritičar pa ne mogu olako prijeći preko nekih stvari. Izmišljao sam rubrike pogodne da naznačim što hoću reći, pa su tako najprije nastale Ba(l)kanalije, potom Bestijarij, ISTRAjavanje…, i na neki način ograničio sve one skribomane i tobožnje kulturnjake da si sami pronađu rubrike u koje spadaju. Kod mene nikada na Kulturi FAK-ovci nisu dobili prostor – htjeli su biti estrada i tamo su bili, na Mozaiku, čast izuzetcima koji su i prije i sada kada su kao grupa nestali djelovali samostalno. No, kada sam zbog potreba uređivanja s Kulture prešao na Desk, i prenio Ba(l)kanalije na one političke stranice kao kolumnu odjek je bio nevjerojatan. Bilo je i komentara pa zašto i prije nije to pisao i slično, a kada sam odgovorio da je godinama to izlazilo na Kulturi reakcija je bila  – mi to ne čitamo, kulturu preskočimo.

Pročitaj više