Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Smiješi nam se druga salatara

Hrvatska teniska vrsta izborila je završnicu Davisova kupa

U Hrvatskoj! U studenom. Zašto ne, u Zagrebu. Jasno – da. Velezavršnica Dwighta Davisa u igri za njegovu salataru. Bomba! Senzacija. Druga, hrvatska po redu. Prva je bila u Bratislavi. Pobjednici su bili Ančić, Ljubičić, Ivanišević, a vojevao je, kao vrhovnik Nikola Pilić. Sada, još jednom, poslije sjajne Amerike i još bolje Francuske, stajat će kontra izvrsnih Argentinaca s Del Potreom kao reketom broj jedan, i Danielom Oršanićem kao kapetanom, očito hrvatskih korijena, hrvatski mušketiri Marin Čilić, Ivan Dodig, Borna Ćorić. S oduševljenjem upisujem njihova voditelja Von Karajana (jasno, on je Krajan), alias slavnog svjetskog dirigenta, jer je čudesno vodio ove dečke. Trebalo je imati hrabrosti, i predosjećaja da u igru parova pogurne Marina Čilića, poslije teške utakmice s Poullieom. Umoran , mrtav. Ali, obnovljen. Pun, vjere. Znao je, moj Von Karajan, Marina. Uvjerio je sam sebe:sada je najjači. Na kondorskim krilima jedne sjajne pobjede. U formi. Čudesne igre. Ovakvim tenisom, Marin je peti igrač, sadašnjice. Ako ne i više. Odigrao je,usput, ludu igru parova, neponovljivu, s Dodigom, s najboljima na svijetu, Herbertom i Mahutom, jačima i od one, pobjednički dosadne, braće Bryan. Uz silnu potporu Ivana Dodiga, koji je, bez sumnje, najbolji „hakler“ takozvanog doublea. I jedan i drugi, Međugorci. Jedan i drugi – Hrvatine. S upaljenom svijećom Majci božjoj međugorskoj, a zajedno s čitavim hrvatski pukom, koji je gutao i knedle i veprovinu, jednog – nezaboravlja. Pothvat, kakvog će hrvatski šport bilježiti slovima od zlata. Junaci. Borci. Duha herojskog Vukovara. Spremni – kao nikad. Čak i onda, kada se padalo: Ćorić i Draganja! I, Domovina je pobijedila.
Nisam spavao, čekajući svetu nedjelju, rujanskog, sunčanog popodneva, nad moj Zagrebom. Objesio sam se o dalekovidnicu: hoće li Čilić naći snage, i za treći dan velike borbe. A Gasquet je, vraški, opasan. Nekada sjajni tenisač Noah, objektivan, prijateljski raspoložen, iskren, bio je, vidljivo, na klupi „de la Patrie“, oslonac svom borcu. Uz onu pleh – glazbu Francuza na tribini, koja je, na kraju balade, pozdravila Hrvate s nekoliko taktova Lijepe naše…Bravo!Naš je Karajan igrao čitav susret. Pun svog uvjerenja, miran. Prisutan. Presente! A kad je sjeo na reket, i ne jedan, Marin je odmah, gotovo, nasrnuo na Gasqueta. I dok je ovaj tražio svoj otok „snalažljivosti“, Hrvatska je imala, u tom odlučnom susretu, začas, 2:0 u setovima. Marin je, jednostavno, meo i pomeo Francuza. U trećem, u jednom trenutku je nevidljivi umor, ipak zaplesao svoj pariški tango. Sigurnih 2:O, ne u gamesima, u setovima, našeg mušketira, iako je on Dumasov lik, odjednom je nastala, prednost „peveca“. No, Marin je bio „izvan sebe“. Igračina. Pljeskao mu je njegov dosadašnji vučitel Goran Ivanišević, sjedeći među publikom. Okrenuo se, i šapnuo: „I ja sam znao zaigrati, baš ovako…?!“ Da, Gorane, jesi. Ti su imao Wimbledon. Tri finala i zlato, s Rafterom. Evo Marina u umvertungu svih stvari: zagrabio je čvršće držak svog reketa, izvučenog netom iz najlona, otišao na 6:5, opet malo „tancanja“ i konačnica, slavlja:7:5! Hrvatska u završnici Davisova kupa.I tribine na nogama. Zastave, jasno obilježene mjestima i gradovima cijele Lijepe Naše…! Dirljivo. Uvjerljivo. Pozor! Još jedno – zajedništvo. A ono je, nekako izmigoljilo, iz kalendara dnevne politike. Rusi bi rekli: pačemu? A kad su mušketiri i njihovi stožernici, poveli “kolo”, sreći nije bilo kraja. Borna je plakao…! A Čilić u mikrofon: „Ovo, ovdje, u Višnjiku, još nisam doživio. Hvala svima“. Dignutih ruku, do neba. Sretan.

Pročitaj više