Šport – Piše: Zvonimir Magdić

Besmrtni autoritet Franje Glasera

Legendarni vratar Građanskoga odigrao je, prije osamdeset godina, veliku rolu protiv Juventusa

Bukovi: “Za deset minuta počinje, Glasera (a uvijek ga je bilo, nap.a.) nema, Šoštarić, vi se svlačila”. Franjo Šoštarić bio je pričuva Glaseru, u Građanskom. U proljeće, one gadne ‘ 45.,on je sve češće na golu  Purgera. I, dok navlači “sviter”, na vratima svlačionice – Glaser. Muk, i pitanje,bez riječi, svih. Igrača. Priča mi August Lešnik, kojeg su zvali Beli ili Belac, vrsni strijelac kluba: “Kaj bu sada? Kaj bu Bukovi napravil? Čeka se odgovor. A, svi znaju, kod njega nema popuštanja. Nikad.”
I – nikom. Bukovi uzima cedulku i čita momčad: Glaser…! Šok!’ A dugih godina kasnije, pričat će mi Đuro, brat Šoštarićev: ‘ Došel mi je poslije utakmice Bukovi i rekel: „ Djuka, ti znaš mene. Ja nikom ne popuštam. No, nisam postavil tvog brata, jer je Glaser takav autoritet, da tu, ni ja nemrem niš’.“I ta crvena nit – Glaserova autoriteta –  išla je s njim, do kraja života. Umro je u Zagrebu, u  umirovljeničkom domu Medveščak. Bio sam, uz njega, kao novinar i znalac, do samog kraja. Kolica, s mojim Glaserom, klizila su niz tamni hodnik, bez povratka. Tu je, na Iblerovu trgu, nešto ranije, ostavio sve nas, i popularni Aco Živković, napadač Građanskog. Njihov zadnji susret, u mom je nezaboravu. Gledao sam njihove, osušene ruke, Franje i Ace, u zadnjem stisku. Purgeri! A ovo, ovaj prilog dokaz je silini Glaserova autoriteta. Športaša i čovjeka. Ljeto, tog dana, s početka srpnja, 1937., vrelo. Igralište Gradjanskog na Koturaškoj cesti. Utakmica visokog dometa. Svjetska. Građanski, prvak države i talijanski Juventus, iz Torina. Juventus, ventus… Mladost! Po, latinski. Iza njih je, u nizu od tridesete, prošlog stoljeća, pet naslova prvaka. Italija je prvak svijeta. Za Juve igra i  Argentinac Monti. Po ocjeni njemačkog trenera Otte Nertza, najbolji srednjak svijeta, svih vremena. Uvjerenje, koje ni danas nije oboreno. Naš Ivan Jazbinšek, poznatiji nadimkom, kao Oskar, jednostavno ga je obožavao: “Od Montija naučio sam sve o nogometu. Naučio, sam kako se igra tog centerhalfa. Moje visine, ali plećat, tvrd, elastičan, sjajan u postavljanju, u čitanju igre i ono što me je oduševilo, njegova proigravanja, napadu, odmah, volejem, iz zraka! Čudo. Na toj utakmici, ja sam igral halfa. To više nikada nisam videl. A sam sam, posle, sve to probal. I, dosta toga i pobral.” Za mene bio je to veliki dan, a za Franju Glasera, nikad više ponovljen. Jer čudesa se, ipak, zbivaju samo jednom u životu. Mi smo dva tri dana, ranije tukli taj Juventus, u Beogradu, 1:0 i očekivali smo da bu nam u Zagrebu, još lakše.  Ili nas je zaustavila silna vrućina ili krcato gledalište, željno naše velike igre, ne znam. Ovu su utakmici zaigrali Talijani. Na takav način, tolikom brzinom, munjevitošću da nas nije bilo nigdje. Poklič našeg purgerskog Istoka padao je do čistog muka. Na crnom lešu je bila samo jedna momčad – Juventus i samo jedan naš čovjek: Glaser. I ja sam s, s tatom, bil na toj utakmici, s jedva sedam godina, i malo se toga sjećam, ali mi je – u ušima – zvonilo samo jedno ime: Glaser. Kasnije sam prelistavao novine, slušao one, koji su igrali ili gledali tog Glasera. Pisalo je: minuta 10 – Glaser. Minuta dvanaest – Glaser. Minuta petnaest – Glaser, minuta dvadeset pet – Glaser. Pa, onda masno: Glaser drži sve. Moguće i nemoguće. S pet, deset ili dvadeset metara. Pun ga je zrak  slikovitim, elegantnim i odlučnim skokovima, isukanih šaka, sam protiv svih tih Talijana. Koji, jednostavno jurišaju, do kojih nemre nitko. osim njega – Glasera. I opet ona ista kanconeta: minuta trideseta – Glaser, minuta četrdeset sedma – Glaser. Minuta, pedeset – Glaser. Već je moglo biti pet, šest komada u purgerskoj mreži. Do kraja, po ocjeni mog tate, vatrenog kibica Purgera i – deset! Pitao sam, jednom, u kavani, samog Glasera: “Gospon Franjo, kak’ je to išlo, s tim Juventusom”. On je takav. Skroman, pravi športaš. Jednostavan: “Mene je pošlo…”! A to su svi vidjeli, tog popodneva na purgerskom:Talijani su od očaja pipali Glasera, čupali kosu, skidali Madonu sa samih nebesa. Nisu vjerovali. Može li jedan čovjek sve to poobraniti.

Pročitaj više