Bez razumijevanja nedavne prošlosti, ne može se riješiti problem s kojim se suočavamo
Ivica Miškulin (1979.) rođen je u Slavonskom Brodu, nakon završenog studija povijesti i sociologije magistrirao je 2005. te na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu doktorirao 2009. temom Međunarodna zajednica i zapadna Slavonija 1991. – 1995. Godine 2010. izabran je u nastavno zvanje docent. Sudjelovao je u organizaciji nekoliko znanstvenih skupova. Od 2006. do 2009. na Hrvatskim studijima u Zagrebu držao je nastavu na više kolegija. Drži nastavu na kolegijima u okviru studija povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Bavite se ponajviše novijom hrvatskom poviješću. Koje su Vam teme u fokusu zanimanja i što smatrate najvažnijim?
– Područje mog proučavanja je, kako ste i sami primijetili, novija hrvatska povijest, iako ja više preferiram sintagmu suvremena hrvatska povijest, pod čime podrazumijevam (naravno, u okvirnom smislu) razdoblje 1918.-1998. Tijekom posljednjih sedam, osam godina fokus mog istraživačkog interesa je na razdoblju uspostave suverene hrvatske države, dakle razdoblju kojeg se uobičajilo nazivati Domovinski rat. Pritom, usmjerio sam se na djelovanje međunarodne zajednice i raspad jugoslavenske federacije, odnosno nastanak samostalne Hrvatske. Još preciznije, na djelovanje promatračke misije Europske zajednice i mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR i UNCRO). O potonjem sam prije nekoliko godina objavio monografiju u kojoj analiziram djelovanje UNPROFOR-a i UNCRO-a u zapadnoj Slavoniji 1991.-1995., što sam zamislio kao svojevrsni uvod u opsežniju studiju o djelovanju mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj u cjelini. Ipak, moj prvotni interes bilo je razdoblje između dvaju svjetskih ratova, o čemu sam objavio nekoliko radova, a pripremam i studiju o Demokratskoj stranci u Slavoniji i Srijemu 1919.-1924. Trenutačno sam, pak, zaokupljen radom na političkoj biografiji Vladimira Šeksa.
Navedena raznolikost istraživačke problematike ne treba previše čuditi jer je moje profesionalno djelovanje, kao i drugih povjesničara u Hrvatskoj, u ovisnosti o dostupnosti arhivskog gradiva. Nažalost, treba napomenuti da je dostupnost uvelike ograničena brojnim, međusobno potirućim, a često i sasvim nelogičnim, zakonskim i drugim propisima. Smatram paradoksalnim da je, ponajprije zahvaljujući djelovanju Hrvatskog memorijalnog centra Domovinskog rata, nama – dakle, osobama koje porezni obveznici plaćaju za istraživanje povijesti samostalne Hrvatske – daleko dostupnije gradivo “krajinskih” Srba, negoli hrvatskih institucija, posebice onih najvažnijih poput MORH-a i MUP-a. Takvo stanje meni je potpuno neprihvatljivo i predstavlja presudno ograničenje za sustavnije istraživanje povijesti samostalne Hrvatske.
Nedavno ste sudjelovali na okruglom stolu pod nazivom „Suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima – iskustva Hrvatske i Njemačke“ u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Zaklade Konrad Adenauer. Koje su najvažnije poruke poslane s toga skupa?
– Na spomenutom okruglom stolu sam, posebice stoga jer ga je organiziralo sveučilište na kojem radim, sudjelovao s posebnim zadovoljstvom. Krajnje pojednostavljeno rečeno, središnja poruka stola bila je da bez „čiste situacije“ u prošlosti nije moguće računati na mirnu i sređenu sadašnjost. To se ponajprije odnosi na komunističko razdoblje, iako, jer Hrvatska nije nakon Drugog svjetskog rata imala prilike iskusiti demokratski poredak, niti u odnosu na razdoblje NDH ne možemo govoriti o preciznom i sustavnom „suočavanju“ s prošlošću. Naime, ako se ne razumije naša izraženo složena relativno nedavna prošlost, kako se može očekivati prepoznavanje, a time i rješavanje problema s kojima se naše društvo suočava danas? Stoga sam okrugli stol prepoznao kao priliku za upućivanje upravo takve poruke javnosti.