Nove hrvatske teniske snage
Hrvatski se tenis, u postavi nepotpun, oprostio od Davisova kupa, porazom u Osijeku, protiv Španjolaca (bez Nadala). Časno: 2:3!
Teniska mi je tema bila u malom džepiću sakoa. S njom, na papir. Čekam kraj Davisa, Hrvata i Španjolaca. A, onda, ostajem pri temi, ali okrećem kaput. Onaj teški, zimski, s pelcom za vrat, u dan, koji više nije zimski. Proljeće. Zrak mek, blag, ugodan. Moji su vrapci u vrtu. A takav je bio i prošlosubotnji susret u Osijeku, Hrvatske i Španjolske. Igra parova, dva Lopeza i naši, Hrvati, Mektiša i Draganja. Prva hrvatska pričuva koju postavlja izbornik Željko Krajan. I dok je Krajan vraški miran, opušten, naša suparnica s Iberije, Conchita Martinez, čak, svojevremeno i wimbledonska pobjednica, vrtjela se oko svojih muchachosa kao muha oko jarko upaljene svjetiljke. Nije bilo, a trebali su biti. Prvi mušketiri. Jer, trublje glas zove nas… Hrvatska je na bojišnici, plastičnih reketa i žutih loptica, u prvom kolu za Davisovu salataru, koju su jesenas imali, gotovo u vitrinama naših srdaca i jasno, saveza. Težak dvoboj. Njih, ne, nije bilo. A trebali su biti. Imali bi lijepu šetnju, kako bi rekli Hispanci: un paseo! Nije bilo Čilića, Ćorića, nije bilo “doktora†Ive ni Dodiga. A, onda, ne sjećam se kada sam, gledajući tenis, najprije plakao, pa se smijao iz dna duše, da bih, svoje oduševljenje igrom Marina i Nikole, širio okolo. Bio sam sretan. Kakav match! Utakmica mog života. Vidio sam tolike, svih športova, male i velike, sudbonosne, tragične, slavne, nezaboravne. Jesam. No, ovaj dvoboj s Lopezima, Mektića i Draganje, ostaje – moj – za sva vremena. Bio je to njihov exegi monumentum. A nije to bio, top-susret. Nije bila bomba. Nije se vriskalo. Ni mahalo, šakama oko nosa! Pljeskalo se. Gradski je vrt u Osijeku bio u zanosu. Hrvatska, na nogama. Igralo se, jednostavno, mirno, opušteno, gospodski. Plemenito. S puno naboja koji, nije ubadao nikog. Kavalirština. I oni, ali i mi, neobrijani.