Nismo svi za korijenski pravospis
„Post Scriptum“ nakon sjednice Upravnog odbora Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima u Zagrebu, održanog 14. prosinca 2015.
Pišem doista „Post Scriptum“, no ipak bih želio reći da 3 glasa „za“ uvođenje korijenskoga pravopisa (a 3 „ne“), u časopis „Marulić“ (od 2017.) – hrvatsku književnu reviju, odnosno, časopis za književnost i kulturu, koji obilježava svoju 50. obljetnicu od početka izlaženja, za sobom „pro futuro“ može donijeti neželjenih reperkusija. Čuli smo razmišljanja svih nazočnih na sjednici UO (14. XII. 2016.), bilo ih je i dijametralno suprotnih. To je pak znak da o istoj tematici različito mislimo, što je opet u demokratskoj proceduri na mjestu.
No, od strane nositelja votuma „za“ ipak nisam čuo argumentiranih razloga koji bi opravdali uvođenje spomenutoga načina pisanja u „Maruliću“, čak me u to nije uvjerio gospodin predsjednik dr. Stjepan Razum. Koliko znam, a to znamo doista svi, da je u RH u uporabi standardni hrvatski književni jezik u obliku kakvim i kojim se govori i piše u Crkvi (liturgija…), državnoj upravi, sveučilištu, HAZU … u svim javnim sredstvima priopćavanja, u osnovnom i sred. školstvu; taj jezik je i moj hrvatski jezik, uopće me ne zanima pridjev „vukovski“ glede pravopisa. Prema tom bi pridjevu onda bio i pravopis naših hrvatskih glagoljaša, koji su svoje knjige iz 14., 15., 16. stoljeća pisali fonetski, također bio „vukovski“. Osim toga, u Zagrebu je tiskana knjižica na latinskom jeziku već 1745.: Manuductio ad croaticas dictiones debite scribendas… ili u prijevodu:
Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilnoga izgovora, tako i prema vrijednosti slova uzeta i na korist domovinske mladeži, te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena (1745.). U predgovoru te knjižice, uz ostalo, piše: „svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara.“ ( In hunc finem unicam hanc tibi tenendam proponerem Regulam: qvaevis Croatica dictio ita debet scribi …).