Sedlaru uspjeh ne mogu oprostiti
Sedlarovi se filmovi prikazuju, s velikim uspjehom, i na brojnim europskim i svjetskim festivalima i kino dvoranama.
I to je“problem“. To mu ne mogu oprostiti, to više što ga hrvatske državne institucije ne financiraju
U Hrvatskoj je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo samoubojstva. Osim njih, ubio se i nemali broj djece ili najbližih onima koji su istinski bili prvi kad je trebalo. O tome mediji ne pišu. Što će nam takve teme? A hrvatski branitelji su se ubili na najstrašnije načine – motornom pilom, vješanjem, nožem, skakanjem s nebodera ili mosta, a nemali broj se i zapalio. Željeli su i na taj način skrenuti pozornost na svoje teške obiteljske i ine probleme, ali osim bola svojima, nažalost nisu postigli gotovo ništa. Da, na pogrebu su dobili i „tri metka“ – da se čuje! Nu, zahvaljujući jednom od najboljih i najpoznatijih hrvatskih redatelja Jakovu Sedlaru uskoro će se i o tome „naširoko“ progovoriti. Naime, tko će drugi nego on, snimiti i igrani film na temu samoubojstava hrvatskih branitelja. (Moja malenkost je o tome objavila i knjigu „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), koju je likovno opremio Boris Ljubičić. Osim toga, čak sam prvi u Hrvatskoj, u koprivničkom parku, podigao i spomenik jednom istinskom branitelju na mjestu gdje si je sam oduzeo život raznijevši se – bombom!) Stoga, Sedlaru treba pružiti iznimnu pomoć da uspije u realizacije ove ideje. Dosad je snimio brojne igrane i dokumentarne filmove, ali uvijek ga je „zaobišla“ državna blagajna. Hoće li i ovog puta? Svi njegovi filmovi imaju brojnu publiku, tako da se slobodno može reći da on ima publiku, a drugi za isti ili sličan posao – debela financijska sredstva! Nu, iako su od države odlično financirani, veći broj filmskih, dokumentarnih i inih ostvarenja, obično ima onoliko gledatelja (da se malo našalimo) koliko svi glumci i redatelji imaju članova obitelji, što znači da svojim uradcima ne mogu napuniti ni osrednje dvorane. Još je žalosnije da tim i takvim „velikim“ hrvatskim filmskim i inim ostvarenjima ne pomažu ni plaćeni komentari u medijima, jer se njihovi (prazni) baloni od hvalospjeva vrlo brzo raspuknu. Nu, tko piše o hrvatskim igranim i dokumentarnim filmovima? Tek (najviše) desetak „kritičara“, koji su zauzeli gotovo sve medijske prostore, a od kojih je većina na „plaći“ onih koji izdvajaju novce.