Zatvoren i nedorečen krik ekspresionizma
Josip Kulundžić, Ponoć u režiji Ivana Planinića
Programatska drama Ponoć u tri čina Josipa Kulundžića (1899. – 1970.), jednog od začetnika sustavnog teorijskog promišljanja kazališne režije u Hrvatskoj uz Raića, Gavellu, Strozzija pa i Mesarića, nagnala me na promišljanje uloge redatelja i koliko smo barem u zadnjem desetljeću propustili što se tiče njegovanja talenta i obrazovanja. Realnost je neumoljiva. U takozvanim zlatnim vremenima hrvatskoga kazališta Držića su primjerice postavljali tada odreda redatelji u tridesetima od Marka Foteza, Koste Spaića do Joška Juvančića. Trenutačno u generaciju mlađih od četrdeset i relativno uspješnih možemo ubrojiti Sašu Božića i Mirana Kurspahića, čije su poetike rezultati individualnih akcija i inata čvrsto u granicama Hrvatske. Trebamo li stoga mlađim redateljima pristupiti donekle popustljivo ili ćemo ipak, bez obzira na okolnosti, zadržati upornost otpora diletantizmu u njegovanju zanata i talenta s visokim umjetničkim dosezima?