Presuda šestorici Hrvata u Haagu strateško je nacionalno pitanje
Kada bi se krajem godine zaista dogodilo da se potvrdi presuda za udruženi zločinački pothvat, to bi bila ne samo pljuska pravdi, već bi i za Hrvatsku i Hrvate u BiH mogla imati ozbiljne i dalekosežne posljedice. Takva presuda ne samo da ne bi imala uporište u činjenicama, već bi se mogla tumačiti i kao nastojanje da se napravi revizija povijesti pa i promjene karaktera rata, odnosno da se postigne nešto što agresori nisu postigli ratom.
Ishod drugostupanjske presude šestorici Hrvata (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić) na Međunarodnom sudu u Haagu, među kojima su, osim časnika HVO-a, i generali Hrvatske vojske – prvorazredno je i strateško pitanje zaštite ukupnog hrvatskog nacionalnog interesa. Koliko god političke elite i javnost o tome šutjele i pravile se da se ne događa ništa dramatično.
Kada bi se krajem godine, kada je najavljena drugostupanjska presuda iako postoji i mogućnost odgode, zaista dogodilo da se potvrdi presuda za udruženi zločinački pothvat, to bi bila ne samo pljuska pravdi i ironija istine, već bi i za Hrvatsku i Hrvate u BiH mogla imati ozbiljne i dalekosežne posljedice. Takva presuda ne samo da ne bi imala uporište u činjenicama, već bi se mogla tumačiti i kao nastojanje da se napravi revizija povijesti pa i promjeni karakter rata, odnosno da se postigne nešto što agresori nisu postigli u ratu.
Hrvatska nije bila i ne može biti agresor u BiH samim tim što Bosna i Hercegovina jest vjekovna domovina hrvatskoga naroda. Drugo, Hrvati nisu započeli rat u BiH, a nisu ni prvi organizirali svoju vojsku i svoje privremene strukture vlasti kao što je HVO. Podsjetimo, tome je prethodilo formiranje Republike Srpske, pa Republike BiH bez Hrvata, Muslimansko-srpski (h)istorijski sporazum iz kolovoza 1992. Naprotiv, Hrvati su glasovali za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, a na to ih je osobno pozvao predsjednik Tuđman. Alija Izetbegović, pak, u rujnu 1993. potpisuje sporazum s Momčilom Krajišnikom i legalizira Republiku Srpsku, te joj omogućuje odcjepljenje od BiH putem referenduma. Mate Granić, tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova, u svojoj knjizi svjedoči da je Izetbegović dvaput Tuđmanu nudio da uzme HR Herceg-Bosnu i pripoji je Hrvatskoj. To se nije nikad dogodilo jer je jedina hrvatska politika bila opstojnost cjelovite BiH.