Nedavno je „Hrvatsko slovo“ objavilo „Peticiju uz obilježavanje 50.
obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.“
To nas je potaklo da cijenjenom Naslovu uputimo sljedeći tekst:
POTPORA „DEKLARACIJI“
Na današnji dan, 17. ožujka 1967. tjednik „Telegram“ objavio je „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“, koju je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Objava „Deklaracije“ razbjesnila je komunističke državne vlasti koje su počele još žešće progoniti i kažnjavati hrvatske rodoljube. Konačno je 1971. zabranjeno djelovanje i Matice hrvatske i svih njezinih ogranaka.
No, „Deklaracija“ je bila logični plod duge borbe za istinu i pravdu u lingvistici i glas protiv velikosrpske politike u svemu, a posebno i u lingvistici i pravopisu, koje je postiglo svoj vrhunac u rankovićevskom nametanju unitarističkog pogleda na jezik i pravopis. Rezultat i plod te tiranije nad jezikom jesu „Novosadski dogovor“ (1954.) i unitaristički “Pravopis“ (1960.). Uza svu represiju državnoga aparata, i stručnjaci i narod morali su ustati i dignuti glas i braniti svoj jezik i svoj nacionalni identitet. Vrijeme je prolazilo, pa je došao trenutak da su hrvatski potpisnici tzv. „dogovora“ počeli povlačiti svoje potpise. Kad je stvorena u borbi i krvi slobodna i demokratska Republika Hrvatska, građani su s pravom misli da su konačno „svoji na svome“ u svemu, pa i u lingvistici i pravopisu. Međutim, nijedno Ministarstvo u proteklih 25 godina nije se potrudilo i izradilo „Hrvatski pravopis“, nego su pomogli (slučajno ili namjerno) da dođe do veće zbrke i pomutnje, a jedan se ministar „proslavio“ i potezom pera ukinuo „Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezike“ (2012.).
