Nervoza trese betone stadiona
Oko nogometa je i protiv nogometa zavladao terorizam
Nogomet, da, netko ga mlati po gupcu. Bakljada Turaka u Lyonu bila je grozna. Besiktaševi drukeri okrenuli su čitavu utakmicu na glavu. Čak, uz odgodu. I, jedva dokrajčenu. Velika bakljada. Francuzi su ustuknuli. Uostalom, teror bez obzira na ime i prezime, nekako se najlakše šulja galskim zemljama. Ovo je bio Veliki četvrtak. Dva dana ranije su, u Dortmundu, “pucači†bojne otrove posakrivali uz samu cestu, umotanu u bombe, neki se tješe, ručne izradbe. Jer, kažu, da su bile prave, ne samo Bartra, štoper žuto-crnih domaćina, koji je ranjen, autobus koji je odciljan, s igračima Borussije, u samom Dortmundu, da ne vjeruješ, letio bi zrakom. Osiguranje je bilo površno. Ljudi su ostali bez maska, bez pancirka. Mladost, koja se spremala na svoju utakmicu s Monacom. Zna se, mongaški je golman naš, Hrvat, Subašić, vratar Vatrenih. Još se ne znaju karakter i nijanse ovog udara. Islamska država ili nešto drugo. Možda i neka – luda. Kao čista utjeha. U taj kaos uplela se i UEFA. Zapravo, i nije. Njezine su reakcije bile tihe, nedorečene. I čak su povrijedile ionako istančano živčevlje njemačkih nogometaša. Trener Tomas Tuchel je bio odlučan: „A da su ti – ufozi – sjedili u tom, bombama “oblijepljenom†busu, pričali bi, sigurno, drugu pjesmu.
Neko se gadno, vražje kolo, pleše na svjetskoj sceni. Jauk je majka, jer je njihov dragi negdje na tribinama. Pitaju se: “Bu došel doma. Kaj je s mojim malim?†Grozno. Odjednom, mrak suklja iz očiju milijuna. I tolikih. Ulica je opasnost broj jedan. Parkovi više ne znače: peseki i mamice i tatice. I prijatelji. I – ljubav. Neka mržnja, ovih ili onih boja, suklja iz svakog koraka.