Uništavaju nam se vrijednosti, rastače Istina
Ponedjeljak, 17. ožujka
Čarobno tiho jutro uskršnjeg ponedjeljka, okusa prepunog novim bitnim početcima. Misli mi lagano klize s biblijskih stihova Ps 126, 1-6, o velikim djelima što ih učini Gospodin. Razmišljam o tek završenom prvom Salonu suvremene sakralne likovnosti u Splitu i svim govornicima s otvaranja manifestacije Dani kršćanske kulture kao i otvaranja same izložbe Salona. Misao mi prekida nekoliko doletjelih nota iz neke čudne daljine poslanih ravno u moje sjećanje i znanom mi glazbenom događaju daleke 1985. Kako je bilo moguće u samo desetak dana organizirati najbolje glazbenike svijeta i okupiti baš cijeli svijet, sve ljude na planetu u gestu pomoći gladnima u Africi, Etiopiji. Umjetnost je tu okrenula poglede i srca ljudi cijelog svijeta za važnu i plemenitu gestu Ljubavi. U današnjem trenutku u kojem živim, ovaj daleki događaj zvuči kao nemoguća misija. Toliko smo podijeljeni na svim kontinentima, u svim sferama i na svim najmanjim razinama da je sasvim očito kako postoji ruka koja to vodi i planira. Ne dvojim ni trena kako je knez ovog svijeta zaigrao svoju perfidnu igricu u kojoj je glavna tema kreacije – zavadi i vladaj. No, sretna sam jer znam da još ima hrabrih muževa i žena u mom okruženju koji su u stanju oduprijeti se toj perfidnoj igrici i hrabro se zauzeti za ideje i djela zajedništva u kojima je sve na slavu Boga, a nikako ne na slavu onoga koji kreira neslogu i neistinu. Gledajući u tu 1985. i prepun koncert Live Aid na stadionu Wembly u Londonu, pomislim kako su nemoguće misije oduvijek bile žarko privlačne srcu mome, te sam kloneći se dobro utabanih staza, silnom radošću hrlila upravo onima kojima još nitko nije koraknuo. Razmišljanja o mogućem SSSL na svjetskoj umjetničkoj sceni vode me neopazivim koracima niz skale u atelje.
Moram pričekati dolazak nekoliko kolega umjetnika, razdužiti umjetnička djela s izložbe i naravno razmijeniti pokoju misao o uspješnosti salona kao i događajima u danima izložbe SSSL.
U okretu i pogledu prema dalje, već ponoćni sat zvoni, još se slatko nasmijem kraju dana i jednoj dišpetnoj, dragoj dušici koja ne priznaje vlastiti poraz u grješci soli i cukra za jedan protvan štrudle od jabuka.
Postoje ljudi koji su meni predivni, samim time što žive u nepokolebljivom duhu vlastite borbe za ispravnost i radost malih i svakodnevnih stvari i događaja. Oni mi poput Anđela dižu krila vjere, volje i ljubavi za sve što radim.
Utorak, 18. ožujka
Ledena kiša i olujna bura ponekad mogu prelomili dan, kao i mene užasnom glavoboljom.