Tko bi, molim Vas, kupio Frljića?
Frljić je, da kažemo jezikom koji on razumije, svojim uradcima promašio ceo fudbal. Jer, umjetnost nije silovanje, nije ni izazivanje i pokazivanje
najprimitivnijih nagona, nije vrijeđanje. I ako Frljića želimo staviti tamo gdje mu je mjesto, prepustimo ga tržištu. Neka ga obožavatelji financiraju.
Sviđalo se to nekom ili ne, Frljić je u Splitu dobio sve što je mogao dobiti – a to je pozornost. Zna taj vrlo dobro da je ono što on radi daleko od umjetnosti pa je zaigrao na drugu, sigurnu kartu – na incident. Kad već ne može pokazati raskoš talenta kojeg nema, onda je dobar put okrenuti se primitivizmu i izvrijeđati svetinje većine poštenog svijeta. I eto te u središtu pozornost.
Ali, to i dalje nije umjetnost. Kao što nije ni umjetnička provokacija. A nije ni inteligentno. Ni duhovito. Ono što radi Frljić razina je cajki.
Frljić pozitivne kritike za svoje uratke nije mogao dobiti iz jednostavnog razloga jer struka ili šuti ili kaže da Frljić nema pojma o svom poslu. I oni koji su mu ideološki bliski kažu da Frljićeva umjetnost nikakva. Evo na primjer, ideološki mu bliska kazališna redateljica Saša Broz – kojoj je jedna od jačih referenca za osvajanje medijskog prostora to što je Titova unuka i to što je kao mala ljetovala na Brijunima o trošku obespravljene radničke klase – javno kaže da su joj Frljićeve predstave dosadne. „Gledala sam dvije njegove predstave – jednu sam prespavala, a s druge nisam mogla izaći jer sam bila članica žirija na festivalu gdje je izvođena. Nije moja estetika, ali umjetnost i umjetnička sloboda podrazumijeva i takvo kazalište. Onaj tko to ne želi gledati – ne mora.“ Mogla bi se složiti s tom tezom. Prepustimo Frljića njegovoj publici. Omogućimo čovjeku da živi od svog rada. Ako ga neko kazalište želi plaćati i igrati njegove uratke i osigurati da publika dođe – nek’ mu bude. Uvjerena sam da bi mu to bila najgora kazna. Jer ono što je gola istina u ovom igrokazu jest to da Frljić nema publiku. I da se unaprijed nije znalo da on u svojoj predstavi primitivno vrijeđa, nitko živ – osim pokojeg ideološkog istomišljenika željnog besplatnog domjenka – na nju ne bi došao. I nitko za to ne bi dao ni lipu.