Praljak i Sokrat
Svi zaboravljaju bitne točke usporedbe. I Sokrat i Praljak branili su pred sudom istinu i svoju osobnu čast, a Praljak je uz to branio i istinu o hrvatskomu Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini i čast hrvatskoga naroda
O mrtvima ništa osim dobro. To jest: Ako čovjek nema što dobro reći, neka o pokojniku šuti. To je u hrvatskoj uljudbi nepisano pravilo pristojna ponašanja.
Toga se pravila ne drže samo prostaci, podjednako domomrzci i domoljupci. Oni prvi, fanatični štovatelji tuđinskoga jarma, tzv. jugani (valjda od lat. iugum – jaram?), odnedavno su, osobito otkad im se u Haagu pravno uneredila međunarodna proslava jugoslavenskoga Dana Republike, vrlo uznemireni. Ne vladaju sobom, pa svoje protivnike „prekomjerno“ štrcaju psovkama i uvrjedama, a ovi im uzvraćaju istom mjerom, tako da se Međumrežje histerično dimi i trese kao nikad dosad. Kako na to gleda Vlada? Plenkovićeva Vlada nije samo „inkluzivna“, ona je i mrtvozornički ozbiljna. Ona ne može – poput ovoga člankopisca – na taj urnebes gledati dobroćudno kao na bezazlen odušak frustracija najnižega sloja hrvatskoga društva. Ona javne psovke i uvrjede vidi i čuje kao poguban – „govor mržnje“!
Istina, to humano glasanje često je sličnije pasjem lavežu nego ljudskom „govoru“ kako ga u definiciji čovjeka shvaća Aristotel. A opet, koliko je pametno psu zabraniti lajanje, a kamoli čovjeku govor? Tu bi možda mogao pomoći onaj nevoljni istarski pas Medo kojega je susjed povlačio po sudu jer se njegova pasja bît nije htjela zadovoljiti režanjem? Ali Vlada zasad nema takvih obzira. Ona je preko svoga uzoritog misnika Aleksandra Stankovića u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ navijestila zakonodavni rat protiv – „govora mržnje“. Da se čovjek, rekao bi A. G. Matoš, prekriži lijevom nogom! Čovjek sam, ali ne ću. Draža mi je ona stara seljačka izreka: Svaka je vlast od Boga, a osobito ova! A i zgodnije je tako, jer se ovdje prestajem baviti Vladinim poslom. Radije ću se osvrnuti na uglađeni „govor ljubavi“. Kada je 29. studenoga 2017. u okviru konačne presude političkomu i vojnom vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne predsjednik Žalbenog vijeća haaškoga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius generalu HV-a i HVO-a Slobodanu Praljku pročitao presudu, general nije ni poniknuo, kamoli po sudčevoj zapovijedi sjeo. Uspravan i samouvjeren, junački je odvratio: „Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ Nakon toga dostojanstveno je ispio smrtonosni cijanid i preminuo. Agius se najprije nije dao prekinuti u čitanju presude drugim osuđenicima, a kada je shvatio što se dogodilo, zamolio je poslužitelje da spuste zastor između vijećnice i galerije, te najavio da će čitanje presude nastaviti u drugoj, manjoj sudnici jer je glavna postala mjestom zločina. Bio je to događaj bez precedenta u povijesti sudovanja. Strašna je vijest za tili čas odjeknula u cijelom svijetu.