Osječka Bajadera
Odabir i uprizorenje glasovite operete “Bajadera†Emmericha Kálmána, za koju je autor rekao da je u glazbenom smislu njegova najbolja partitura, nije samo lijepi umjetnički doživljaj, nego i trenutak istinskog promišljanja o vremenu u kojemu živimo
Novi naraštaji osječkih umjetnika, koji su već unatrag nekoliko godina postali nositelji repertoara osječkog Hrvatskoga narodnog kazališta, ali i oni slavonskih korijena, koji su, vrativši se nakon školovanja i djelovanja u drugim hrvatskim gradovima, u srcu Slavonije pronašli svoje mjesto i životno odredište, velika su nada, ali odgovornost za budućnost osječke i hrvatske kulture. Upravo je stoga potrebito i nužno na svim razinama i područjima omogućiti, poticati, podupirati, pratiti i ohrabrivati sva (i kulturna!) nastojanja koja se u Slavoniji i Osijeku poduzimaju i pokreću. A razloga za to zaista ima: oni se nalaze ponajprije u duhovnoj snazi pitomog i plemenitog slavonskog čovjeka, koji je poput tamošnjeg hrasta – simbola snage i ustrajnosti, svim poniženjima usprkos, sačuvao ponos, prkos i dušu.
Grad po mjeri čovjeka, grad secesije i operete i danas poziva i doziva. Ono što Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku nudi, uvijek je promišljeno osmišljeno i ostvareno, dok istovremeno pokazuje i predstavlja svoj još i veći potencijal i mogućnosti, koje se treba, može (i mora) iskoristiti.
Svijet kakav nam se (u javnosti, medijima..) predstavlja, nije niti približno onakav kakav je u stvarnosti – to je u svakom je vremenu očito i prepoznatljivo, a tek najodvažniji usude se reći: Car je gol. Upravo je (i) kazalište mjesto miješanja iluzije i stvarnosti na pozornici, iza i ispred nje, te je stoga odabir i uprizorenje glasovite operete “Bajadera†(port. balleidera – plesačica; indijska plesačica u hramovima, na javnim i privatnim svečanostima) Emmericha Kálmána (Siófok, Madžarska, 1882. – Pariz, 1953.), za koju je sam autor rekao da je u glazbenom smislu njegova najbolja partitura, ne samo lijepi umjetnički doživljaj, nego i trenutak istinskog promišljanja o vremenu u kojemu živimo. Maske koje su, kao dio scenografije, sve vrijeme ispred nas/publike, na samom početku postavljene “na rampu†pozornice, a na kraju predstave ponovno istaknute, (p)osvješćuju, čineći zatvoreni krug i postavljajući pitanje o iluziji kazališta i/ili života uopće, istine i laži, vraćajući osjećaj gorčine i ironije, ispjevan u nastupnoj ariji plesačice bajadere, Odette Darimonde, u kojoj je uspostavljen izravan kontakt između publike i pozornice (“… Kupite bol, ljubav, plač i smijeh, čuvstva sva, na sat ili dva…â€), potvrđujući i to da čovjek-umjetnik čini sâmu bît teatra.