Dva razuma
Jedni se kostruše na Predsjednicu tvrdeći da nije smjela podleći Washingtonu i Bruselju te Vučića i Dačića činiti podobnima za Europu ne obzirući se na zlo koje oni čine Hrvatskoj; drugi Predsjednicu hvale preko svake mjere
Sljedeći tjedan, na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, stiže srpski predsjednik Aleksandar Vučić u dvodnevni posjet Zagrebu.
Vijest je u Hrvatskoj odjeknula kao grom iz vedra neba.
Zašto? Teško je to razumjeti. Hrvatska je još 1996., nakon pobjede u Domovinskom ratu, sklopila sa srpsko-crnogorskom Jugoslavijom sporazum o normalizaciji uzajamnih odnošaja, koji su nakon crnogorskoga otpadništva bratski ili, bolje, sestrinski u cjelini naslijedila „oba oka u glavi“.
Bezazleni hrvatski svijet vidio je tada taj sporazum kao osvit mira. Ljudi su vjerovali da će se Srbija, stožerna republika bivše „Savezne Republike“, pomiriti s novonastalim susjednim državama i podmiriti račune za svoje ratne pustolovine na njihovim teritorijima, te da će sve te države početi živjeti u duhu dobrosusjedstva i poštene suradnje.
Ali od toga ne bi do dana današnjega gotovo ništa. S protokom vremena, osobito otkad su svu vlast u Srbiji osvojila „dva raka“ četničkoga vojvode Voje Šešelja (Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić) u savezu s Miloševićevim „Malim Slobom“ (Ivica Dačić), postalo je normalno da Srbija drži pod okupacijom dijelove hrvatskoga državnog ozemlja, da srpski predsjednik (Nikolić) u inozemstvu svojata hrvatski mučenički grad Vukovar, da srpska vlast podjaruje srpsku narodnu manjinu u Hrvatskoj protiv hrvatske države, da srpski ministar vanjskih poslova (Dačić) u svijetu kalja Hrvatsku državu bučnim lažima i povijesnim krivotvorinama (Dačićeva propagandistička izložba „Istina o Jasenovcu – pravo na sjećanje“ što ju je Gideon Greif prošli tjedan otvorio u zgradi Organizacije ujedinjenih naroda u New Yorku).