Uputnik za lustraciju
General Željko Glasnović je pripremio devet pitanja na koja bi pojedinci, a pogotovo oni u državnim službama, morali odgovoriti
Na koje su se sve načine obračunavali Titovi partizani i komunisti nakon II. svjetskog rata s protivnicima i neistomišljenicima? Možda to najbolje potvrđuju riječi Marka Belinića, izgovorene na Sindikalnoj konferenciji 18. svibnja 1945. u Zagrebu u kojima je naglasio da je „naša slavna Armija zarobila oko 50 tisuća ustaških koljača na austrijskoj granici. Razbijene smo ustaške bande iz naše zemlje protjerali i u ogromnom dijelu do temelja uništili. Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronađemo i uništimo. Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest – kuršum“.
U tim i takvim obračunima, kako je često govorio i poznati odvjetnik dr. Milan Vuković (koji je nažalost već dulje vrijeme teško bolestan), poglavito značajnu ulogu imala je sudbena vlast, koja je bila snažno sredstvo u montiranju političkih i drugih procesa.
A što se dogodilo sudcima i državnim odvjetnicima koji su tu svoju dužnost obavljali i prije Domovinskoga rata, odnosno stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države?
Nakon što su im još 1989. (!) Općinski i ini komiteti Saveza komunista napisali povoljne karakteristike, većina je i dalje ostala na svojim radnim mjestima. Stvaranjem hrvatske države, drugi su se pak jednostavno „prebacili“ u odvjetnike ili su se bez ikakvih dodatnih provjera zaposlili u državnim službama!
Neki od njih su i danas „cijenjeni“ i „ugledni“ sudci i državni odvjetnici. Kad ih se eventualno pita za njihovo „kriminalno“ djelovanje u vrijeme bivše, propale Jugoslavije oni samo odmahuju glavom ( poput Nobila i sl.) i kažu: što ćeš, takvo je bilo vrijeme!