STOŽERNA JE RIJEČ – ZAŠTO
Ponedjeljak, 5. veljače
Moje me sadašnje stanje nagovara da sabirem ono što posjedujem, a ne da ga širim, jer mi smrt prijeti u svakom trenutku, pa mi je ono nejasno i apstraktno učiniti što poznatijim i spoznatljivijim, jer mi nitko ne osigurava dugo trajanje darovanih mi dana. Shvatiti mi je poruku Alberta Camusa da se ne objašnjavaju sve stvari jednom jedinom već svima, pa mi je sabirati sva iskustva i znanja da bih došao u blizinu sebe kojega s ničim nisam do sada dokazao, a teoretičar me u meni nagovara da sve može biti dokazano, pa i moje ja koje je nedohvatljivo. Stalno se slijedim ne bih li spoznao tko sam, što posjedujem i što sam u mogućnosti učiniti da vidim sliku onoga što jesam. Ono što mi je prethodilo stvorilo je jedan način mišljenja, ali budući da još živim i da mi se događaju nove stvari pune novijih dojmova treba mi i novi način mišljenja, jer pripadam svijetu u kojemu je sve dano, a meni vrlo malo za spoznati sebe, stoga mi je sabirati sve oskudno moje koje me nuka u razmišljanje. Kad bih barem mogao stvarati, a ne pristati na ovo nekreativno kao lice moje istine i u njoj vegetirati, jer nestvaranjem ne dajem nikakav sadržaj mojemu radu, a “nema strašnije kazne (kao što je i Sizifova) od beskorisna i uzaludna rada†(A. Camus).
Utorak, 6. veljače
U pravu je S. Beckett kad piše: “Navika Božica Dosade!†jer mi je bolest priuštila toliko obilje navike u obliku uzimanja lijekova, hranidbe, vrijeme ležanja i spavanja koje mi je stvorilo toliku dosadu da ne znam što ću s njom i kako je se osloboditi. Pokušavam raznim trikovima u obliku čitanja, slušanja glazbe, kratkog pješačenja, čak i sjedanja na klupu uz autocestu promatrati automobile koji jure u oba smjera i gledati šetače koji me pogledavaju i u čijim pogledima otkrivam moje možebitno stanje, blijedo i nemoćno koje je zasjelo jer mi je onemogućeno hodanjem stjecati veće zasluge. Uz to dok motrim jurnjavu automobila kao da sjedim uz rijeku i poput Heraklita promatram taj protok, tu prolaznost i nezaustavljivu trku kao da motrim bijeg koji govori uvijek samo jedno te isto koje mi je u početku zanimljivo, ali potom me umara. To automobilsko kretanje u oba smjera je poput premještanja vozača s jednog mjesta na drugo, kao da jedni bježe od drugih. Da bih to razumio i pobjegao od navike, okrećem se na klupi i gledam livadu i namećem sebi ograničenja ne bih li se othrvao od jurnjave koja bi me htjela povući sa sobom.
Na svakome mjestu, sjedim li, hodam li, ležim li, nešto mi nedostaje, tako nigdje ne uspijevam naći neki detalj s kojim bih stvorio neku cjelinu, kao lijek protiv dosade. Morao bih se neprestano obnavljati ako želim postići neku živost, a za to mi je potrebna i misao koja je posve sigurna u sebe i uvjerenje da ne pripadam slučajnosti.
Srijeda, 7. veljače
Starost uz bolesti je jedno veliko mučilište. Bolesti ne dopuštaju da starost tiho nastupa i da slijedi sumrak života. Bolesti su poput strujnih udara koje upozoravaju da nastupa ono što dokrajčuje tijelo i jasne su naznake protiv zaborava tijela, jer bi taj zaborav sve riješio, a bolestan s bolovima nitko iz tijela nije isključen, već je s njime svaki život sjedinjen od rođenja do smrti. A što je dakle tijelo? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam (parafraziram Sv. Augustina) jer tijelo je najjasnije u bolovima koje se toliko tada naglašava koliko bolovi traju. Sve dok smo zdravi nastojimo se ne izgubiti u tami tijela i vremena, pa imamo satove, kalendare, uvjereni u početak i svršetak svega, ali u bolesti i bolovima tijelo i vrijeme su istina toliko jasna da pomislimo kako im nema svršetka. Jedino smrt posjeduje svu izvornost i razornu ubojitost svojega udarca. I što bol dulje traje zbiljnost tijela i vremena toliko su trijezni u svojoj osobini zbiljskoga, kao da sama bol oblikuje neizdrživo vrijeme koje govori: “Tako je bolno dobro i istinito sve što živi†(G. Trakl).
I kako bolovanje dulje traje sve smo nezavisniji od onoga što nas okružuje, jer nas bol posve zarobljava i njome smo podložni, pa nam interes za drugo slabi, jer bol nam oduzima znatiželju i želju da stvaramo, kao da je sve uzaludno, te je bolesnikova djelatnost sva u beznađu i nestaloj volji. I onda dolaze samoprijekori da smo i mi zarobljenici bolesti nešto učinili mnogo toga što nismo trebali učiniti. I tako zaplićemo svoje sadašnje bolesničko stanje raspravljajući o svojim promašajima, a posebno o onome što smo duboko sagriješili. Ono što u našoj bolesti nalazimo nismo pročitali ni u jednoj od knjiga, jer je samo istinito: “tko pati, pati samâ€.
Četvrtak, 8. veljače
Ako je istinita tvrdnja Thomasa Manna da “bezvremena sadašnjost jest i ostaje bit tajne†onda su uzaludni moji pokušaji otkriti vrijeme u tajni i otkriti moje sadašnje vrijeme kao rezultat mojega ovodobnoga života. Po ovome mi je piscu mogućnije biti istinitiji pisati o svojemu prošlome življenju kao o nečemu što mi se dogodilo, jer me to određuje i na neki mi način objašnjava moje sadašnje. Iako mi se i ta moja prošlost katkada pokazuje kao neki privid, pa je stoga trebam nadopunjavati mojom sadašnjošću, ali me tada obuzima osjećaj da zapravo ničemu nema početka već da je sve bezvremena sadašnjost. I evo me opet u uvjerenju da između moga Ja i ne-Ja nema tako jasne granice jer mi je nemoguće savršeno odrediti kakav nekad bijah i kakav sam sada, kao da pratim sebe poput sjene koja se miče gomilanjem godina koje mi nalikuju jedna na drugu, do ravnodušnosti. Uz to mi je zaključiti kako je nemoguće sebe točno odrediti kakav sam i što sam kad i moje ovo zapisivanje o meni nije savršeno kontrolirano pisanje, pa sjenovit nisam u stanju točno kazati ono što mislim, jer je u meni naseljeno mnoštvo mojih ja koji svakoga trenutka svaki od njih drugačije o meni misli, jer sam nedohvatljiv konačnoj slici, a takvu tvrdnju ima i Ezra Pound: “Čovjek misli nešto posve različito u raznim dobima životaâ€. Stoga se istina o meni pokazuje u nijemim oblicima, katkada kao svijest tijela, a češće kao svijest duha. I kako onda učiniti istinu o meni postojećem i zbiljskom i kako joj pod tim uvjetima podariti riječima postojanje i nazvati je pravim imenom? Kao da zatežem konop s oba svršetka ne bi li jedna istina prevagnula i rekla tko sam?
Petak, 9. veljače
Odjednom me iz sna probudila glasno izgovorena riječ ZAŠTO! Pogledam oko sebe a ono nikoga u blizini da bi je izgovorio. Je li ona u meni rasla, bujala i narasla do neizdržive veličine pa se morala, poput gusjenice što se u leptira pretvara roditi tako glasno da me je probudila? Ta riječ je toliko prisutna kao upitnost bila u meni i bezbroj puta izgovorena već od početaka mojega života, jer je već kao dijete stalno pitala zašto ovo, zašto ono i nikada nije dobivala konačne odgovore, pa me je možda ona i dovela do ovih visokih godina života i ne znam koliko će mi ga još produljiti, jer konačnog se odgovora ne nazire niotkud. Čini mi se da je riječ ZAŠTO stožerna i meni riječ između bezbrojnih riječi koje sam izgovorio i napisao. Ona je predvodnica svih mojih riječi, upitna poput bijeloga sljepačkoga štapa koji pipka prostor ne bi li našla neki izlaz. Je li njezina uloga toliko poticajna kao neprestani poraz, kao neprestano razočarenje u suočenju s ostvarenjem koje se neprestano sve više udaljuje? Ali bitno je nju postavljati, iako smo bez sigurnosti da ćemo uspjeti dobiti odgovor. Stoga oni koji umiju slušati njezin unutarnji glas otkrivaju svoju pravu ljudsku prirodu, a to je znatiželja. Istodobno bi bilo žalosno da je ikada do svršetka ostvarimo. A još žalosnije bi bilo kad je više ne bismo upotrebljavali, jer je ona najpotrebnija naša riječ koja želi nastaniti nepregledna nenaseljena prostranstva odgovora koji poput glasova tišine odjekuju iz sve snage u beskraju.
Odgovori su podređeni nestvarnosti, ali ne želeći to ostati, upitna ih riječ ZAŠTO useljava u stvarnost budeći ih ŠTO TO ONI HOĆE REĆI, ali će dati prave odgovore samo ako smo im postavili prava pitanja, jer je i “poezija napor koji pjesnik ulaže kako bi izrazio ono što stvari hoće reći†(P. Valery).
Stoga i veliki R. M. Rilke upučuje pjesnicima naputak: “Živite pitanja!†Možda misli na ona pitanja na koja nema odgovora?
Subota, 10. veljače
Živim uvjerenje da sam u životu više toga izgubio nego dobio. Jesam li tim gubitcima zapravo stjecao prednost jer sam prije naučio gubiti, a ne dobivati? Je li mi takav udes htio umanjiti sebičnost, užitke i posjedovanje svega za čim sam čeznuo i tako me trijeznilo da ne potpadnem posve pohlepi, neosjetljivosti i bešćutnosti? Izbjegavao sam biti na strani pobjednika, ako su pobjedu ostvarili nečasnim načinom, iako bi mi pristanak njima povećao dobitak. Jesu li mi gubitci pročišćavali savjest, jer sve što ide pošto – poto za dobitkom podložno je nemoralu koje upravlja nositeljem takvih strasti? I kad bi postojali samo dobitnici svijet bi izgubio ravnotežu i on bi poprimio stanje pakla, jer bi vladala logika: “Kad ne mogu biti na dobitku, ne ću se ni natjecati, niti sudjelovati u ničemu!†Takvi uvijek idu u pravcu obezvrijeđivanju drugoga i nisu se u stanju usavršavati, jer ne žele biti na gubitku. Bog me je sačuvao mojim gubitcima da ne budem jedan od takvih, pa sam stao na stranu onih koji pate zbog gubitaka, a ne na stranu onih koji bez stida žrtvuju i istinu da bi bili na dobitku. “Jer poraz, koji je uvijek bitan, razotkriva nas nama samima, omogućuje nam da sebe vidimo onako kako nas vidi Bog, dok nas uspjeh udaljuje od onoga što je najintimnije u nama i u svemu.†(E. Cioran).
Iako smo svi u opasnosti i muci u potrazi za svojim istinama, nisam gotovo nikad htio svoju izdati kako bih bio pošto – poto dobitnik, jer je istinito da onaj koji želi sve dobiti, zapravo sve gubi, jer nije svjestan da je “tuđe sve, izim boli što nemamo sve†(F. Pessoa). Oni koji ne umiju podnijeti poraze stalno žive u svome osvetničkom mraku, pa će s njime i umrijeti i prije njegova ostvarenja. Iako ne pripadam onima koji sve daju, ipak sam kao gubitnik stekao uvjerenje da su sućut i samilost veći od proračunatih koji samo misle na svoj dobitak, kao da je “sebičnost najpouzdanije sredstvo u životu čovjeka†(R. Musil).
Nedjelja, 11. veljače
Jučerašnji mi se strah dodao današnjem i tako mi ga pomlađuje pa mi svijetli kud god bio i kamo god krenuo. On je moj pratitelj i upozoravatelj, te mi je prijateljski sklon i ima pogled velikih i budnih očiju, stoga kad bih ga izgubio ne bih znao gledati. On je u meni nesavladiva tajna, nosi u sebi stravu do neizbrisivosti, on svojim načelom upravlja mojim ponašanjem. Iako je neizmjerno moćan ne smijem dopustiti da zavlada sa mnom. Ne smijem mu previše zahvaljivati ako je toliko ovladao sa mnom kako ne bih poduzimao neke opasnije radnje. Dok doživljavam strah ima nade, jer ako bih ga posve izgubio ušao bih u najgore stanje, a to je da mi ne bi bilo stalo do nade. Stoga dok me on obuzima znači da se još nadam nečemu. Ukorjenjenost straha možda je najvažnija i najneshvaćenija potreba svakome živome stvorenju, pa tako i meni, jer mnogo bih toga da njega nije pogibeljnog sam sebi učinio. Poput sjene strah me progoni, strah nije život, ali bez njega mnogo toga ne bih znao ni posjedovao. Strah me čini svjedokom samoga sebe. Ubiti strah znači ubiti samoga sebe, znači izmjeniti sebe, jer on je ono moje što imam, neprobojno i neosvojivo moje kao san. Njega se ne može ubiti, tvrdokoran je i neuništiv, “ali što je radost bez straha?â€, upitao me je pjesnik s daleke zvijezde, dok zabrinuti E. Pound piše: “Strah me je života nakon smrtiâ€.