Poezija može oživiti “opepeljenu ljepotu”
Ružica Cindori:
Lenta od vjetra,
Društvo hrvatskih književnika,
Zagre, 2017.
Jesu li poetotvorbeni instinkti Ružice Cindori isprovocirani prirodom može se upitati čitatelj kad “baci pogled†na naslov njezine nove zbirke; naslov sugerira da se vjetar uvukao, uselio u autoričinu senzibilnost i perceptivnost. Zbirka “Lenta od vjetra†obuhvaća četrdesetak pjesama razvrstanih u četiri cikusa a autoričino je “pjevanje†pogovorom popratio Tito Bilopavlović. No, kontakt s pjesmama koje otvaraju zbirku (ciklus Zajedno) govori da naturalnost nije u žarištu autoričine zaokupljenosti i osjetilnosti. Nju provociraju slike, situacije, prispodobe, relacije u kojima prebiva “Kolebljivo tijelo†koje je k tomu i “usnuloâ€, a svojom se usnulošću odmiče, udaljuje od zbiljskih ritmova i pulsacija, od komešanja što ga producira i nameće tzv. stvarnost. Tijelo svojom “usnulošću†želi biti i zaštićeno od “bliske jednostavnostiâ€, od konvencionalnosti, uhodanosti, potrošenosti, rutiniranosti tvarnoga života/ svijeta. Usnulo tijelo ćuti i toplinu koja “dolazi iznutraâ€. To je zapravo nutarnje “sunce†što ga zrcali “osmijeh†usnuloga tijela, reći će pjesnikinja.
Ružicu Cindori zanima u kakvoj je mentalnoj “kondiciji†vlasnik/ vlasnica toga usnuloga tijela i kakav “okus†ima njegovo/ njezino “imeâ€. Riječ je o subjektu koji je već dobrano ušao u tzv. zrele godine. Pjesnikinja se pita kakvim potencijalima, emotivnim, duhovnim, spoznajnim raspolaže “zreli†subjekt; pita se ima li u subjektivnoj popudbini “još proljeća†i zlata koje se trusi†s “rubova ljetnih popodneva“. Kontrapunkt proljeću i zlatu koje se “trusi†je prispodoba koja fiksira i nudi “gustu žalopojku nad okljaštrenim životomâ€.