Ćiro Blažević i Ico Hitrec
Tenisači su krenuli u veliku, pazite, nogometnu godinu. Uspješni, kao nikada. A sad je red na Vatrenima. Nije li Realov Modrić, pokretač jedne velike ideje. Ne pretjerujem – medalje. A ovo je najteža priča. Zašto? Posvećena najvećima: treneru svih hrvatskih trenera i igraču broj jedan, u Hrvata, svih vremena
Nikada ne ću skinuti iz sjećanja Bornu. I njegov super-tenis protiv visokog kanadskog nadarenika, ruske krvi, Šapovalova. Čudo, ovog svijeta. I – više. Non discordati me… nezaboravno. Jednako je snažna bila snaga duha, ustanak, od mrtvih, u paru. Čilića i Dodiga. S omčom oko vrata, uz samo dva, tri poteza, odoše. A, oni, ustajući, dobiše! Tko to nije vidio, taj ništa nije ni vidio. Marin je zgrabio i veliki “pleh†završnice Australije, prepustivši, zlato, tek nakon pet setova, Federeru. Mate Pavić je uzeo i muški par i s Poljakinjom, mišung. Da, nikada, koliko pamtim nije hrvatski šport tako silno, pa, zašto ne – veličanstveno – krenuo u jednu novu godinu. I ne, bilo koju. Nogometnu. Ovo je ljeto svjetskih nogometaša za Fifinu kantu, u Rusiji, širokoj zemlji… U Pjongčangu, na zimskoj olimpijadi, i naši su, tamo. Ako ništa drugo, kao dokaz da su Hrvati, jednom, bili – divovi, dubokog olimpijskog snijega, 11 olimpijskih medalja, Janice i Ivice Kostelića, i Faka. Krenulo se i u nogometno proljeće Hrvatske lige. Usput, traže se, “konačni ruskiâ€, Vatreni. Dalić računa, čak i na Pjacu, koji je postao, posudbeno, “ rudar,†u Schalkeu. I dok se pomiču šekspirovske “Macbethovske šumeâ€, pitam se: kako krenuti, najbolje pa i najsilovitije, u najavu svjetskog prvenstva. S čim? Ulica, sve zna. I, najmanjeg hrvatskog gradića. Kâ€o bu igral. Njoj, ne treba puno. A ja, s toga, trebam, neku “bombuâ€. Moj prijatelj Krešo Lasić, dalekovidnički snimatelj, veli mi: „Ja ti radim za portal Laudatio.“ Sam bil, navek pobožan – hvalite Gospoda. Znam. I dok gledam, taj mi naslovnik otvara oči. I, srce. I, gle, nadahnućem, ja imam za početak, mundiala, ovu našu CRO – priču