Umjetnik je danas na margini iako postoji svijest o važnosti umjetnosti
Umjetnik je danas na margini iako postoji svijest o važnosti umjetnosti
Jadranka Fatur (Zagreb, 1949.) ugodna je sugovornica koja se vrlo rado upušta o razglabanja o umjetnosti, vrijednostima, kreativnim istraživanjima, uočavajući i poštujući zanatsku perfekciju, vještinu, organizacijske sposobnosti kolega slikara, ali cijeneći ponajprije njihovu maštovitost. U takvom smo jednom razgovoru, skrenule i na osobna pitanja, a područja djelovanja Jadranke Fatur su doista široka.
Pripreme za vašu retrospektivnu izložbu su u tijeku. Nije lako prikupiti slike rasute po intitucijama, muzejima i privatnim zbirkama po raznim gradovima?
– Osnovna motivacija za retrospektivnu izložbu bila je želja raspršene slike koje su nastale kroz četiri desetljeća i nešto više godina vidjeti na okupu. Znatiželjna sam, jer sam neke od njih zaboravila, kao što se u životu zaboravljaju, slučajno ili namjerno, neka razdoblja. Nadam se da će trud i sredstva uroditi plodom, tj. da će biti opravdani ako izložba ispuni edukativne ciljeve i poveže više naraštaja.
“Tamna†strana, da tako kažem, takve izložbe značenje je prijeđenog puta i donekle osvrtanje unatrag ili barem kratkotrajno zaustavljanje. Utješno je možda ipak to da će sama izložba postojati u sadašnjosti.
Počeli ste javno izlagati na Salonu mladih krajem sedamdesetih u stilu tada vrlo aktualnog hiperrealizma?
– S dvadeset i tri godine izlagala sam, igrom slučaja, na 8. zagrebačkom salonu. I premda je kritika bila suzdržana, reprodukcija moje slike pojavila se čak u dva dnevna lista. Rečeno današnjim jezikom, stekla sam potporu medija. To je vrijeme bilo početak omekšavanja tada tvrdih generacijskih granica, kada studenti Akademije, što sam ja tada bila, nisu imali pristup takvim izložbama. U tom smislu počelo se nešto mijenjati. Ono u što sam tada bila sigurna bila je nezadrživa potreba za izlaganjem, drugim riječima za dijalogom, toliko svojstvena mladosti. Slijedile su razne tematske izložbe i naravno, Salon mladih na kojem sam sljedeće 1974. dobila jednu od nagrada. Slika je po nekom automatizmu otkupljena što su dobri tadašnji običaji državnog otkupa jer su radovi završavali u važnim institucijama, i dospjela u Galeriju suvremene umjetnosti, današnji MSU. Nakon godina boravka u depou odabrana je za izložbu u Ludwig muzeju u Madžarskoj, i opet čudnom slučajnošću reproducirana na pozivnici te međunarodne izložbe. To nije bilo sve jer je reproducirana i na više internetskih stranica, vrativši se napokon ponovno kući.