Bogata povijesna i jezična baština Dugoreškog kraja
Ponedjeljak, 19. veljače
Najprije o dentitetima “malih†krajeva. Samoborski, jaskanski, ozaljski, ogulinsko-modruški, senjski, Dugoreški…. dugoreški nije ni Pokuplje, nije ni Kordun, nije ni svojim dijelom Gorski kotar, premda sa svima njima graniči. Pokuplje smo nekako i zaboravili. Kordun je zapravo noviji naziv. Kažu od francuskog, za vojnu granicu. Ali vojna granica je bila u hrvatskoj povijesti i zemljopisu nešto puno više, šire. Zato predlažem staro ime Gorica. Ime starohrvatske župe, pa županije, koja je obuhvaćala po prilici područje južno i jugoistočno od današnjeg Karlovca, pa tako i današnji Dugoreški kraj. Etnik Brajci, o kojem je pisala i Marijana Gušić, pokriva to područje. Ponajviše Ozaljski i Dugoreški kraj. U ilirskom zanosu Brajce su povezivali s ilirskim, odnosno panonskim plemenom Breuci. No neki u njima vide Kelte (korijen “brâ€, kao u Brita), a neki možda čak i Gote. Svakako su Brajci neko indigeno, vjerojatno prethrvatsko stanovništvo u luku rijeke Kupe, a poslije se ime proširilo i dobilo druge konotacije. Godine 1981. izložba Arheološke iskopine na području općine Duge Rese “kriva†je za moju opsjednutost zavičajem, Dugoreškim krajem. Pa tu toliko toga ima! Pa mi govorimo ZAČ, nismo baš kajkavci, pa naša su prezimena preslik onih s hrvatskog jugoistoka! Naše rozgalice su nalik gangama i ojkalicama, a rozgaju i čakavci oko Otočca, Sinca, Ličkog Lešća! Imamo najljepšu i ostale tri rijeke. Gradine, tvrđe, dvorci, kašteli, kurije… ima ih razmjerno više no u drugim krajevima! Imamo Lorkoviće, Tuškane, bili smo dio državine Zrinskih i Frankapana, još prije i Babonega! Samo trebamo prestati zapostavljati, zaboravljati taj čudesni kraj, trebamo ga promicati, popularizirati kad god možemo! Vratimo se naputcima Antuna Radića i još prije pretečama hrvatskog narodnog preporoda. Čuvajmo baštinu našu, skupljajmo, zapisujmo!
A dio smo šireg Karlovačkog kraja, toli karizmatskog da ga mogu usporediti samo s južnom Hrvatskom, kolijevkom južne Bijele Hrvatske. Juraj Križanić, karlovački ilirci i pravaši, Ozaljski kulturni krug, Bernardin, ponajveći od svih Frankapana, te one presudne hrvatske godine 1097. (Slatska gora), 1527., 1671., 1871…
Utorak, 20. veljače
Ne sjećam se kad sam se opio umilnom čakavštinom. Još u školi, u kojoj sam i rođen, u učiteljskom stanu. Škola još radi, u kontinuitetu od 1846. Donji Zvečaj.