Nagnut sam nad malim stvarima, čudima postojanja
Ivan Slišurić, pjesnik i prozaist (Rešetari, Nova Gradiška, 1936.). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te magistrirao iz hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Novoj Gradiški u kojoj je do mirovine radio kao gimnazijski profesor. Piše priče, pjesme te pjesme u prozi.
Objavio je pjesničke zbirke Prvo lice ljeta, 1980.; Minule ruke, 1997.; Odvremenjeni put, 2014.; pripovijetke Anđeo na satu, 1998.; te zbirke pjesama u prozi Mlađakom s usana, 2000.; Munje i blagovijesti, 2006.; Stabla i drugi ključevi, 2015. Povremeni je suradnik Hrvatskoga slova te dobitnik književne nagrade Dubravko Horvatić
Gospodine Slišuriću, iako pišete i pjesme i pripovijetke, pjesma u prozi je književna forma u kojoj se najčešće očituju Vaše refleksije, osjećaji, promišljanja. Započnimo od Vaše posljednje objavljene knjige Stabla i ostali ključevi (Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2015.), zbirke pjesama u prozi. Što tu formu čini mjerom Vašega nadahnuća? Napisali ste kako njome “uspijevate najviše reći o čudu i tajni postojanjaâ€?
– U svakom se umjetničkom, književnom djelu, odzrcaljuje autorov duhovni život, stvaralački svijet i put nastanka umjetnine. Kolikogod ona po smislu i biću, izraz čovjekova viđenja svijeta i sebe u njemu, toliko je proces njihova nastajanja ponešto drugačiji. Svaki je čovjek – stvaratelj, svaki duh, svijet za sebe. Tako će u stalnoj nagnutosti nad čudo i tajnu postojanja netko najprije vidjeti zbivanje i stvari, netko tišinu i smisao; nekome će se ono nadavati glazbom i zvukom, nekome dodirom i formom, a potom i drugim svojstvima. Jer duh bi obuhvatio sav život, smisao. I u percepciji stvarnosti svijet bismo htjeli vidjeti u potpunosti. Ništa ne propitujemo samo vidom ili dodirom, osjećajem, već svim spoznajnim moćima. Pa ipak, ja najčešće zastajem u prirodi, među malim stvarima, nad tim čudima postojanja; nagnut sam nad vlat uzdrhtalu na povjetarcu, gledam prelet ptice, svjetlo zaustavljeno u kapi rose, i čini me se da čujem šum tajanstva ponad cvijeta, treptanja spektra u kaplji, let za krilima što su prošla. Ta čuda me uznose, nadahnjuju. Obuzima me energija, radost. Osjećam da se rađa pjesma. No, često ne mogu ostati tek na bljesku slike; ako uspijem to izreći, napisati, nastat će stihovi. Nastavim li s nizanjem dojmova, doživljaja, osjetim da „pričam“, opisujem. Stoga, obično, u mojoj „radionici“ nastane pjesma u prozi.