TREBA NAM SAVEZ ZA HRVATSKU
Ponedjeljak, 16. travnja
Obećah uredništvu Hrvatskoga slova da ću i ja tjedan dana zapisivati, u obliku dnevnika, svoje misli o smislu i besmislu.
Počet ću s jednom, kako bi se reklo, „pozitivnom“ činjenicom; a ta je da se na današnji dan, prije četiri godine, rodila moja draga unučica Eva. Dok nisam postao did (djed), bile su mi pomalo dosadne priče djedova o unucima; npr. svako jutro uz kavu svojevremeno sam morao slušati priču o unuku pokojnog mi prijatelja Dubravka Horvatića. Ali, kad sam i ja spoznao što znači biti djed, shvatio sam čestu Horvatićevu izreku da je „sve prolazno, samo su dede neprolazna“. Imam dva sina i kćer. Dabogda svih troje imali barem po troje zdrave i normalne djece i odgajali ih kao i ja njih, a ne kako je to prije tri dana, još me to peče, istambulizirao, odlučio Hrvatski sabor, koji nije državni, prstićima 110 raznospolnih zastupnika. Zajedničkim usvajanjem, u petak 13. travnja 2018., tzv. Istambulske konvencije, hadezeovci i esdepeovci, koje sam ja u svom tekstu od 7. veljače 2013. nazvao istospolna zajednica, postali su istorodna zajednica. Ako ovaj globalistički atentat na obitelj, naciju, državu, vjeru i razum u najskorije vrijeme ne spriječimo, morat ćemo na leđima nositi, i muški i ženski, natpis: svi smo mi srednjeg roda. Dragi čitatelji, ono što je dobro, prirodno i zdravo mora se braniti, a ne prekriženih ruku čekati manu s neba. Pomozi si, pa će ti i Bog pomoći, kaže naš kao Job ispaćeni narod. Još 2011. predlagao sam u tekstu Prisilna uprava, nakon što sam konstatirao da Hrvatskom vladaju euroni i jugočetnici, da svi mi kojima je do države stalo osnujemo Savez za Hrvatsku. Bolje je istih i sličnih, po političkom svjetonazoru pakt, nego građanski rat.
Utorak, 17. travnja
Listam jutros, u kafiću u kojem pijem kavu, Jutarnji list od jučer jer su današnji Večernji i Jutarnji ugrabili ranoranioci. Brzo dođoh do teksta o ustanovi (Studentski centar u Zagrebu) u kojoj sam radio do kraja prošle godine, punih sedamnaest godina.