Valja obraditi narodnu, katoličku običajnu baštinu cijele Hrvatske
Professor emeritus Stjepan Hranjec (Goričan, 1946.) nakon Gimnazije u Čakovcu, diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Određeno vrijeme radio kao profesor hrvatskoga jezika u srednjim školama u Čakovcu, a 1982. bio imenovan za direktora tada novootvorenog Centra za kulturu u Čakovcu. Godine 1991. izabran za docenta za usmenu književnost i dječju književnost na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (sada Filozofski fakultet), istodobno sudjelujući u Domovinskom ratu, na zapadnoslavonskom bojištu (dijelom i kao dragovoljac) i predavajući, kad u Osijeku nije bilo oglašenih uzbuna. Od 1995. do umirovljenja, 2012., radio je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek Čakovec, gdje je u petogodišnjem razdoblju obavljao dužnost dekana. Umirovljen u znanstveno-nastavnom zvanju redovitoga profesora u trajnom zvanju, a 2016. Senat Sveučilišta u Zagrebu dodijelio mu je počasno zvanje professor emeritus. Živi u svome Čakovcu i još uvijek radi, što u nastavi, što za računalom. Autor je više stručnih knjiga, brojnih stručnih članaka te nekoliko zanimljivih i nezaobilaznih naslova o međimurskoj narodnoj i duhovnoj baštini. Povod ovom razgovoru je nova takva knjiga s područja folkloristike
Gospodine Hranjec, hrvatskoj javnosti dobro je znana himnična popijevka “Međimurje kak si lepo zeleno…†o ljubavi Međimuraca prema zavičaju i njegovoj prirodnoj baštini … “kinčiju te Dravica i Murica…†O duhovnoj pak baštini toga čovjeka govori Vaša nova knjiga “Međimurska narodna, katolička običajna baštinaâ€. Što Vas je potaknulo na istraživanje i popisivanje ovoga sadržaja čije su odrednice: narodna, katolička?
– Najprije bih naglasio temeljnu činjenicu, naime, što je (narodni) običaj? Walter Hartinger formulira da je on „ponašanje vezano uz skupinu ljudi, očuvano tradicijom i podržavano normom“, običaj je, dakle, življenje po određenim pravilima, on je moralna norma, što osobito vrijedi za ruralnu sredinu. Običaji su, međutim, u ovom našem nacionalnom prostoru višestruko isprepleteni kršćanskim, katoličkim slojem/duhom. „Biblijskom je riječju bio prožet cjelokupan život našega puka u selu i gradu“, piše Josip Bratulić. Uostalom, i u jednom od prvih spomenika hrvatske kulture, Baščanskoj ploči, koja nam je kamenom međašem i doslovce i preneseno, na njoj prva uklesana rečenica glasi: V ime Ocà i Sina i Svetà go Duha. Gotovo tisućljeće potom, na hrvatskom sjeveru, u Međimurju, svatovski starješina, kapitan, najavljuje svadbu s Faljen bodi Jezuš Kristuš, a nakon prispodobe sa svadbom u Kani Galilejskoj to svoje prvo obraćanje završava s …da se bomo vu miru i ljubavi zabavljali, vu niče drugo ime nego vu ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Primorsku i kontinentalnu Hrvatsku veže eto, tisućljetna kohezijska silnica – vjera. Dakle, za razumijevanje tradicijske baštine nužno je poznavanje i religijskoga konteksta, i običajno i obredno zajedno, i svjetovno i sveto, kako te dvije sastavnice naziva Snježana Zorić, naglašavajući pritom da oni žive u nekonfliktnoj vezi.
No, osim kršćanske, katoličke podloge, neki detalji u običajima, ne samo međimurskim, ukazuju na njihovo pretkršćansko podrijetlo. Međutim, ti su kultovi i postupci već odavno kristijanizirani te ih njihovi nositelji uopće ne doživljavaju kao ne-kršćanske: recimo, običaj je da se za Cvjetnicu zatiču grančice za grede, za svetačke slike ili su bacaju preko krova da očuvaju od groma, ali uvijek blagoslovljene. Nikad neblagoslovljene! Zato je posvema neproduktivno i recepcijski neutemeljeno u prikazima DANAŠNJE slike baštine, ne samo međimurske, naglašavati SAMO pretkršćanske elemente/rudimente u tim običajima. Za znanstveno istraživanje, naravno, da, ali za prosječnoga čitatelja kome je moja knjiga namijenjena, a koji pojma nema da možebitno obdržava i pretkršćanske običajne radnje – apsolutno promašeno.