Danska kruna

Uvjerljivom pobjedom domaćina Danske u finalu protiv Norveške, broncom Francuza i šestim mjestom hrvatske reprezentacije završilo je Svjetsko rukometno prvenstvo

Danska je na svom terenu prvi put u postala svjetski rukometni prvak. Nije bilo hamletovske tragedije. Samo slavljeničkoga maslaca. I hrvatskih sudaca Matije Gubice i Borisa Miloševića u finalu. Gotovo logičan rasplet 26. svjetskoga prvenstva.

Finale u Herningu protiv Norveške (31:22) bilo je u drugom poluvremenu trening raspucavanje, vratili su Danci Norvežanima za sve komplekse protiv Španjolske 2013. koji su ih razbili s nevjerojatnih, vjerojatno i neponovljivih šesnaest razlike. Šest godina kasnije, s najboljim svjetskim igračem, trideset i dvogodišnjim Mikkelom Hansenom, kompletirali su olimpijsko i svjetsko zlato u istom ciklusu, odrasliji, zreliji, sa sjajnom povezanošću mladosti i iskustva, s mudrim strategom Nikolajom Jacobsenom, čovjekom tolstojevskoga imena, koji je rat i mir na parketu pretvorio u jednosmjerni mlin. Jer, Danska se jedina nije morala seliti, sve ostale reprezentacije, pa i favorizirana Njemačka, morala je dvoboj za treće mjesto odigrati u danskom Herningu. I izgubiti na bizaran način, izgubljenom loptom u posljednjem napadu i golom Nikole Karabatića, koji ozlijeđen nije mogao dovući svoje „Stručnjake“ do desetoga zlata u trinaest godina. Šteta što finale nije bilo neizvjesnije, ali od Svjetskoga prvenstva u Hrvatskoj 2009. i epskog dvoboja Hrvatska – Francuska (19:24), jednog od mnogih, većina prvenstava, osobito svjetskih, završavala je uvjerljivim pobjedama u završnom susretu. Iznimka je tek umjetna katarska momčad koja je samo s tri razlike poražena od tricolora na domaćinskom prvenstvu 2015. Druga iznimka je napeto finale Olimpijskih igara 2012. u Londonu, kada su Francuzi jednim golom slomili uporne Šveđane.