Bleiburg – nova žrtva

Katolička crkva u Koruškoj ne da služiti misu biskupu Katoličke Crkve u Hrvatskoj u svibnju na Bleiburgu. U tom je slučaju potpuno zakazala hrvatska vanjska politika i još jednom je otkriveno kakve veleposlanike i veleumove, patriote uz to, šaljemo po Europama i svijetu. Jer, koliko god se sve pokušava svesti na crkvene okvire, i vrapcima je jasno o čemu je riječ

Kako je tonula i potonula, nadam se ne zauvijek, suverenost države Hrvatske, najbolje se moglo pratiti po zbivanjima u školstvu, posebno po kreacijama udžbenika za hrvatski jezik i povijest. Hrvatski je isprva kontaminiran nametnutim pravopisom za škole, i od jezikoslovnih autoriteta nikada priznatoga pravopisa Jovanović-Jozić. Isti Milanovićev prosvjetni treger, Jovanović, nosio je udžbenike iz povijesti na pregled u Beograd. Sada se povijest ponavlja, s tim da je Beograd malo zaobiđen, ne posve jer ima filijalu u Hrvatskoj, ali je prerađeni udžbenik predočen Amerima koji su poslali u Zagreb stanovitog dr. Williamsa da odobri ili ne što će ondje stajati, valjda on zna bolje o hrvatskoj povijesti od naših neznalica. Svi su se oni dohvatili isključivo holokausta koji, nadam se, ni u jednoj dosadašnjoj verziji nije negiran niti bi to bilo moguće i glede razmjera užasa nacističkih logora smrti, ali nije njima do holokausta u cjelini jezivih zbivanja na europskom tlu, uglavnom dokazanim i brojem žrtava potkrijepljenim, nego samo do Jasenovca koji isto tako nitko pametan ne negira, ali puna istina ne smije na vidjelo (a nije ni prije) kakva bila da bila, postoje i ostaju samo nagađanja u rasponu od minimalističkih do milijunističkih, a s nagađanjima i pogađanjima ne možete pred učenike, ne možete u udžbenike. Pa nam ostaje vidjeti čemu su se dosjetili tvorci kurikula.
Što će u udžbenicima pisati o Bleiburgu i Križnim putovima – o tome ni riječ. Za tu „tematsku cjelinu“ nisu pozvani ni iz Beograda ni iz Amerika, ali ako dođe do nekih prijepora, svakako bi trebalo pozvati Engleze da pregledaju udžbenike i kažu svoju. Ipak su oni uz Titovu zločinačku jugoslavensku vojsku najviše o tome znali, odigrali prljavu igru na licu mjesta, pa bi bilo u najmanju ruku neobzirno ne pozvati i njih u Zagreb, glavni grad suverene RH u koji se u svezi s hrvatskom poviješću posljednjih tjedana slijevaju rijeke poznavatelja iz stranih država kako bi poučili glupe Hrvate o njihovoj povjesnici, o kojoj ni stem-ministrica ne zna previše pa joj treba pomoć izvana. Tako da stemera očito imamo, ali su nam nedostajali štemeri u humanističkom području, pa ih uvozimo. Uvozimo i inače radnu i drugu snagu, pa zašto ne bi i za rad na kurikulu koji se zove uputnik, samo to nitko ne zna jer je nastava hrvatskoga jezika komplicirana, tko se može nositi sa sedam padeža, a nekmoli s tvorbom riječi.

Iskapanja u Jasenovcu
Imamo mi tu u suverenoj Hrvatskoj i Kineze jer smo zaboravili kako se gradi pa nas i to moraju učiti, a imali smo još u davnim vremenima jednoga Milorada Dalmatinca, oprostite, Jurja Dalmatinca. Spominjem Kineze u svezi s udžbenicima jer bi jedino oni, očito, s prvorazrednom tehnikom, mogli otkopati Jasenovac da napokon nitko ne nagađa, a jedino tako se može doći do istine, premda bi dobrodošli i dokumenti odneseni u Beograd. No to nije sve. Tuži se Jože Dežman, koji u Sloveniji radi ono što Hrvati ne rade ni u Hrvatskoj, a nekmoli da bi bili pri ruci u iskopavanjima u Sloveniji – tuži se da uz do sada pronađena brojna grobišta najveći problem predstavlja Kočevski rog. I tu opet dolazimo do Kineza koji imaju najbolju tehniku te bi vrlo brzo mogli iskopati istinu o vjerojatno najvećem stratištu u najvećem genocidu nad hrvatskom narodom u njegovoj znanoj povijesti od sedmoga stoljeća do 1945. (i nadalje). Pišem to zato jer, kažem, o Križnim putevima ni riječi, tu je valjda sve jasno – narodna jugoslavenska vojska pobila je ustašku bandu, ustaše, ustašice i ustašku djecu, možda je malo pretjerala, ali što se može, moralo se, ne treba tu spominjati ni domobrane ni civile, ni bilo što komplicirati, i tako su svi oni bili Hrvati, a to je zbirno ime za ustaše. I obratno. Ne treba spominjati da je poklana hrvatska vojska i obitelji hrvatskih vojnika, ali i oni koji s vojskom nisu imali baš nikakve veze, nego su se povlačili prema Austriji pred krvavim terorom Titovih zločinaca. U spasonosni engleski zagrljaj, u sretni exit.
Jugoslavenska, dotično srbijanska propaganda je i nadalje vrlo aktivna, njezini poslenici znaju kako indoktrinirati ustanove i ljude, od Ujedinjenih naroda pa do raznih veleposlanika koji dolaze u Hrvatsku bez ikakvih predznanja, osim „znanja“ iz jugoslavenskih udžbenika te su kao stvoreni da pišu udžbenike. Ta je indoktrinacija toliko zamašna i duboka da ide i do Vatikana, a kako ne bi do klera u Koruškoj koji, na zamolbu Hrvatske biskupske konferencije odgovara da se misa na Bleiburgu (ili blizu Bleiburga) ne može održati, s obrazloženjem koje smrdi po rečenoj propagandi, a tako je i formulirano. I toga koruškog vikara treba uključiti u uputnik, to jest po divjacima kurikulum, da saznamo kakvo je to selektivno tumačenje i doživljavanje povijesti, jer ambiciozni vikar znade što mi ne znamo.
Katolička crkva u Koruškoj ne da služiti misu biskupu Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Pa je li Katolička crkva jedna i jedina, univerzalna, ili se u međuvremenu nešto dogodilo, a meni promaknulo. Mi doduše kolokvijalno (manje-više) govorimo o Crkvi u Hrvata, ali iz drugih razloga i ne dovodeći u pitanje cjelinu i jedinstven organizam sveopće Katoličke Crkve koja ni u jednom dijelu svijeta nije državna crkva ni odvojena od rimskoga središta (a onaj koji ju je htio odijeliti u Hrvatskoj bio je zločinac Tito, onaj koji je to odbio i na kraju platio glavom, otrovan, bio je Stepinac). I što sada radi „koruška“ Katolička Crkva? Nije državna, dobro, ali je pokrajinska i očito je sebi uzela slobodu da zabrani misu za žrtve komunističkoga pokolja, iznevjerila svoje poslanje, ponijela se nedostojno kršćana i kršćanskoga nauka, odrekla dostojnoga odnosa prema mrtvima koji imaju ljudska prava kao i živi, u slučaju mrtvih da budu pokopani s imenom i prezimenom, a budući da je i to nemoguće kao što vidimo – najmanje što se može uraditi jest u tijeku misnoga slavlja podsjetiti se na žrtve. Ni to, znači, nije dopušteno, pa se već razmišlja o sljedećim lokacijama, a tih sljedećih ima mnogo više od tisuću pa će odluka biti teška.

Svehrvatski grob
Možda bi se trebalo vratiti zamisli biskupa Bogovića o Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju podno Udbine. Deset posto hrvatskoga naroda nestalo je s lica zemlje u Drugom svjetskom klanju na ovoj ili na onoj strani, a mnogi s one druge strane u besmislenom građanskom ratu također su prije ili poslije stradali od ruke komunista, pa i lijevo krilo HSS-a što se dalo navući na komunističku propagandu koja je imala glasnogovornike poput sadašnjeg Beljaka, likvidirano je postupno, tiho i noću. Neoprezna Rankovićeva izjava o pola milijuna eliminiranih Hrvata u mjesecima i godinama poslije rata, s početkom u Bleiburgu, ne će se naći u udžbenicima, režite mi glavu. Ta je javna izjava strahovito opasna za aktualne otvaratelje šampanjca, čiji je posao jedan i jedini: zadaviti suvremenu, modernu hrvatsku državu, po mogućnosti Hrvatsku vojsku i usput Crkvu u Hrvata, a kada vide da im ne polazi za rukom baš sve što su zamislili – onda vade iz rukava ustaše, pa kad ih ne nalaze, onda ih izmišljaju ili svoje crvene plaćenike šalju na tečaj crtanja svastike (Poljud) a slali su ih i na bleiburško polje s ustaškim znakovljem, što je naša vajna televizija uvijek rado snimala.
Narod bespomoćno gleda, a državna vlast nema snage ni volje lupiti šakom po stolu i reći: Dosta je s tim svinjarijama. U koruškom slučaju potpuno je zakazala hrvatska vanjska politika i još jednom je otkriveno kakve veleposlanike i veleumove, patriote uz to, šaljemo po Europama i svijetu. Jer, koliko god se sve pokušava svesti na crkvene okvire, i vrapcima je jasno o čemu je riječ.
Zahvaljujući neznatnosti, povodljivosti i diletantizmu naših vanjskoposlenika, Hrvatska u posljednje vrijeme doživljava udarac za udarcem, od zrakoplova do blokiranja u ulazak organizacije razvijenih zemalja, a da nije Kolinde i njezina ugleda u svijetu, da nije nogometaša, bilo bi gore. Mi ministarstvo inforimiranja nemamo, a ima država koje su informiranje uklopile u zajedničko Ministarstvo kulture i informiranja, što bi nam moglo biti primjerom, jer ionako su javni mediji formalno pod ingerencijom Ministarstva kulture, pa bi i taj dodatak imao smisla.
Novi memorandum
Kad smo kod kulture i udaraca: ne vidim, barem dok ovo pišem, da je Ministarstvo vanjskih poslova ili Ministarstvo kulture reagiralo, barem mlako, na srbijanski i velikosrpski Kulturni memorandum objavljen nedavno na velikoj svečanosti u Srijemskim Karlovcima, gdje su se našli svi recentni umovi iz srbijanskog institucionalnoga vrha zaduženog za obnavljanje (nastavljanje) srpskoga ne samo kulturnog imperijalizma upravljenog prema svim državama u kojima ima Srba, te su spomenuta i hrvatska područja po uzoru na Irineja. Ovaj, treći memorandum kako ga već nazivaju, ni po čemu se ne razlikuje od prethodna dva, o čemu ću još pisati. Čekam da se oglasi HAZU, recimo, a očito ću se načekati.
Istodobno gotovo, u Višegradu se postrojavaju četnici koji su u tom gradu i u Podrinju općenito, i u Drugom svjetskom ratu i devedesetih prošloga stoljeća klali i poklali sve što je bilo nesrpsko. Dok Hrvatska spava i bavi se izborima u Lici, Srbija se snažno budi da bi još jednom pokušala što joj nije uspjelo (to jest u Bosni djelomično jest), uz više nego otvorenu potporu onih spomenutih dvadeset posto u Hrvatskoj koji čvrsto drže medije, uz potporu hrvatskoga proračuna projektima u kulturi poput „Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj“, filma rađenog hrvatskim novcem a premijerno prikazanog u Srbiji, jest, za rubriku Vjerovali ili ne.