Horok života

Kako je koš Mihovila Nakića prije 35 godina promijenio košarkašku sliku bivše države i Europe

Proletjela su tri i pol desetljeća. Kao i život kapetanov, Draženov, prekratak, sada već i mnogo kraći od razdoblja koje je prošlo od koša koji je promijenio košarku. Bio je 21. travnja 1984., igrala se majstorica, treća utakmica doigravanja za prvaka bivše države između „Cibone“ i „Crvene zvezde“ u partiji na dvije pobjede. Natiskana Mala dvorana Doma sportova u Zagrebu, tijesna kao jutarnji tramvaj na okretištima, bitka do posljednjih sekunda i koš Mihovila Nakića, glasoviti horok za 72-71 preko nemoćnog, pokojnoga Slobodana Jankovića. Zagrepčani su tada drugi put u povijesti, nakon dvije godine, postali prvacima, i otišli u Kup prvaka, gdje im se sljedeće sezone pridružio Dražen Petrović. Bez tog koša, ili da je lopta Slobodana Nikolića pronašla put do mrežice u posljednjem pokušaju, teško bi danas pisali o dvostrukom prvaku Europe i najboljoj momčadi koja je uz nasljednika „Jugoplastiku“ harala domaćim prvenstvom i Starim Kontinentom.
Sve je bilo atipično, igranje utakmice u manjoj dvorani, bijeli dresovi domaćina, umjesto klasičnih plavih, gledatelji uz parket i reklame sponzora, industrijskih giganata. Televizijski prijenos u kojemu je, pomalo i ironično, komentator Boris Mutić zaključio da odavno nije viđena takva finalna drama. Velikom Borku oprašta se zbog uzbuđenja i trenutka u kojemu je izgovorena neistinita tvrdnja.
Jer, samo sezonu prije Dražen je sa „Šibenkom“ osvojio prvenstvo koje je za zelenim stolom oduzeto i dodijeljeno sarajevskoj „Bosni“ sramotnom utakmicom s jednom momčadi u Novom Sadu. Još ranije, dvije godine zaredom „Cibona“ i „Partizan“ igrali su napete finalne dvoboje, gdje je jedna lopta ili sudačka odluka odigrala kome će pripasti naslov, tada trofej beogradske „Politike“. Povijest je učinila smiješnom Mutićevu izjavu, ali je utakmicu s „Ciboninom“ pobjedom u posljednjim sekundama (neponištenom kao u Šibeniku) učinilo nemjerljivo važnom za budućnost nekadašnjih „vukova iz Tuškanca“.
Danas, kada se jednim klikom može pogledati spomenuta utakmica na YouTubeu, teško je sažeti, odnosno opisati značaj onog finala. Bila je to najvažnija utakmica bez Dražena Petrovića u povijesti „cibosa“. Imao je devetnaest i pol godina, te je sezone služio JNA u Puli, mjesec dana poslije Nakićeva horoka oprostio se u Omišu od dresa „Šibenke“ i na Plitvicama potpisao ugovor za Mirka Novosela i prvaka Jugoslavije. Ima životnih odluka, rekli bi pojedinci, u kojima djetinjstvo odlazi samo od sebe, a možda i ne bi trebalo, jer morao se kovrčavi Petrović naviknuti na dobacivanja i štipanja u rodnom gradu, kao i transparent „Dražene, ti si naš, vrati se svojoj kući“, koji je stajao na „Šibenkinim“ utakmicama – kada je, pokazat će se zauvijek, napustio Baldekin. Metafizičko je pitanje što bi se dogodilo da Dražen nije nikada napustio Šibenik.
Ovako, košem Mihovila Nakića započelo je četverogodišnje razdoblje magicovskoga „show-timea“ u kojemu nije bilo nevažne utakmice, šesnaest godišnjih doba s Draženom u Zagrebu, i barem jedan trofej manje od očekivanog, iako su dvaput pokorili Europu i jednom osvojili Kup pobjednika kupova, ali i samo jednom donijeli u Zagreb prvenstvo države, i to odmah 1985. na godišnjicu Nakićeva trzaja života.
„Cibona“ je s Draženom imala teško ponovljivu privlačnost, punu „Ledenjaču“ na svim utakmicama, jer svaka je bila važna i gotovo svaka s Draženom. Bile su to godine radosti, ali i tuga, neprežaljenoga gubitka naslova 1986. sa „Zadrom“, polufinalnih poraza protiv „Crvene zvezde“, kada ni Draženovi prodori ni Nakićevi horoci nisu bili dovoljni.