Ljubav u doba korone

Katkad mi se čini da hrvatsko čišćenje od svega hrvatskog ne poznaje granica. Naime, sve češće, čak i na mjestima na kojima to ne bih očekivao, nailazim na štiva u kojima se niječe hrvatstvo gotovo svih hrvatskih štokavaca, katkad s etnogenetskoga, katkad s vjerskoga, a ponajčešće s jezičnoga stajališta

Valovi me uspavljivahu još snena dok je tišinu razbijao lepet krila galeba. Ni slutili nismo toga jutra da je netko razgnjevio Bjesomara i da će nam životi visjeti o koncu. Palunko je držao pramac, a ja bijah na krmi potpuno mokar već od prvoga vala. Njegove su me riječi prelijetale i odlazile tko zna kamo. Svebor se uspinjaše uz jarbol i provlačiše lađu poput jegulje između stijena dok ne oćutjesmo veliku trešnju te dok more nije počelo prodirati s boka. Skočiše tada Grdan i Bratohna da nas odrebate od sure hridi i otisnu u sigurnije vode dok nam se pred očima pjenilo more, a mislima nam prolazili čitavi naši životi. Prisjetih se tada jedne večeri na žalu uoči jednoga davnog plova i riječi jedva izažetih o tome kako postoje ljudi s kojima nam ni smak svijeta ne bi teško pao. Otiđoh srdit te večeri jer vjerovah da ćeš me doći barem pozdraviti prije dugoga putovanja. Danima u sebi spominjah tvoje ime, snivah ljetne noći i mamurna jutra te duge šetnje na žalu na kojemu bih, tad ti to rekoh, samo s tobom s osmijehom dočekao i val koji će zbrisati sve s lica Zemlje. Ni ne javih ti se na povratku jer je otvrdnulo bilo srce moje, a tvoji su me pogledi prelijetali kao Palunkove riječi toga jutra. Nikad te nisam upitao što mi nisi dospjela reći, ali sad kad se more razbjesnilo i kad možda završim i na njegovu dnu, sav se teret koji me pritiskao otpustio, usne se razvukoše u osmijeh te mjehurićima dozivahu tvoje ime i razdoblje u kojemu moje priče ne bijahu tužne.

Katkad mi se čini da hrvatsko čišćenje od svega hrvatskog ne poznaje granica. Naime, sve češće, čak i na mjestima na kojima to ne bih očekivao, nailazim na štiva u kojima se niječe hrvatstvo gotovo svih hrvatskih štokavaca, katkad s etnogenetskoga, katkad s vjerskoga, a ponajčešće s jezičnoga stajališta. Kad je riječ o etnogenetskome stajalištu, zanimljivo je da se u kljaštrenju hrvatstva obično u obzir uzimaju isključivo nama nesklona i strana vrela. Uzmemo li u obzir sve proturječnosti Konstantina Porfirogeneta te poučeni netočnostima u mlađim vrelima (koliko li sam puta naišao na mletačke zemljovide s pogrešno upisanim imenima hrvatskih naselja), čovjek se s pravom upita zašto isti, počesto prestrogi i razdoblju neprilagođeni, kritički aparat koji upotrebljavamo za Ljetopis popa Dukljanina ne upotrijebimo za djelo O upravljanju carstvom ili koje slično te čemu toliko povjerenje u djelo cara kojemu su naši krajevi ipak bili znatno izvan temeljnoga zanimanja dok se istodobno nekritički zanemaruje djelo autora koji je razumio latinski i hrvatski jezik te domaće romanske idiome i koji je, u krajnjoj liniji, živio na tome području. Vjerski se ključ također upotrebljava samo u jednome smjeru – sve se pravoslavce prikazuje isključivo Srbima, ali se sve katolike slavenskoga podrijetla istodobno ne naziva Hrvatima čak i kad u osobnoimenskome fondu imaju potvrđene odraze etnonima Hrvat, pa se tako čuje da je osobna imena Hrvatin i Hrvoje po istočnoj Bosni i Hercegovini te današnjoj Crnoj Gori raširio srpski knez Časlav Klonimirović u prvoj polovici X. stoljeća. Zašto se onda nije rasprostranilo narodno ime Tomislav kad je hrvatski kralj zaštitio srpskoga kneza Zahariju od Bugara? Uzgred napominjem da se u svim tim rubnim krajevima (u kojima se poslije sukobljavalo hrvatstvo i srpstvo te prožimalo katolištvo i pravoslavlje) sve do konca srednjega vijeka ne spominje ni jedno osobno ime u kojemu je sadržan etnonim Srbin. Pritom uz osobna imena Hrvatin i Hrvoje čak se ni naslov Hrvat-baša potvrđen koncem XIX. stoljeća ne smatra dostatnim dokazom etničke prisutnosti Hrvata u negdašnjoj Crvenoj Hrvatskoj. Jezični je kriterij također zanimljiv jer se obično tvrdi da su čakavci i kajkavci Hrvati, a štokavci nešćakavci i/ili neikavci Srbi, ali se čak i onomad čakavski Neretvani proglašavaju Srbima jer ih tako imenuju neka strana vrela. Ikavizmi se istočno od Neretve relativiziraju jer ikavice ima u zapadnoj Srbiji, što je točno, ali se prešućuje da je ona ondje uvezena iz Dalmacije i Hercegovine te da je u iskonski srpskim krajevima nema. Šćakavizmi se u istočnoj Hercegovini ne smatraju vjerodostojnim jer ih nije zabilježio nijedan ugledan slavist iako nitko od onih koji se nude nikad nije bio ni blizu rubnih hrvatskih krajeva, nego ih je o tamošnjemu stanju bio „izvijestila“ zainteresirana strana. Dakako da etnogeneza jednoga naroda nije nimalo jednostavna, da je hrvatski narod sastavljen od raznonarodnosnih (slavenskih, romanskih, ilirskih i inih) skupina, ali nijedan nema toliko pripadnika koji ga žele rastaviti na više stotina manjih cjelina i rastočiti u tisuće malih naroda. Ujedno nijedan ne drži da ga bolje poznaju stranci nego domaći ljudi, čitatelji drugotnih vrela umjesto terenski istraživači, a malo koji je skloniji obezvređivanju svih vlastitih dosega. S takvim se pitanjima i u Mjesecu hrvatskoga jezika susreću ne samo hrvatski jezikoslovci, nego kulturni trudbenici i znanstvenici općenito. Oni, nažalost, katkad vlastiti puk brane od sebe i „svojih“ koji bi hrvatsko ozemlje sveli na negdašnje ostatke ostataka, a jedinstveni hrvatski jezik rastočili u tisuću malih jezika. Štoviše, umjesto da se na takve pojave upućuje, ponavljaju se članci otprije nekoliko godina (jer je otkriven „novi“ pravopis objavljen 2013.) i budi hrvatski jal. Dokad tako?

Mene je, pak, cjelokupno stanje vratilo ponovno na jug. Još sam u prvoj polovici ožujka održao predavanje i nastupao u medijima u Dubrovniku napominjući kako sam sretan što javno nastupam umjesto da me se zadržava mjesec dana u Lazaretima. Zatim smo dobili uputu za rad od kuće ili na izdvojena radna mjesta, pa sam se našao u podružnici u rodnome gradu igrom slučaja izbjegavši veliki potres. Nekako je lakše ova teška vremena prebroditi uz najbliže i najdraže te vam to odsrca želim.

Domagoj VIDOVIĆ