Stručnjaci konačno u prvom planu
Zatvorene kavane, restorani, kina, kazališta, estradni i športski događaji odgođeni za neko bolje vrijeme. Vjernicima su doduše crkve otvorene, ali ih u hramu ne smije biti puno. Nema misa. Napokon su se ispunili mokri snovi komunističkih ateista. U Rimskom misalu postoji oblik „Reda mise bez naroda“, kako je podsjetila Biskupska konferencija. U suvremenoj hrvatskoj politici postoji oblik „Reda donošenja krupnih odluka bez naroda“, to jest referenduma
Donosi mi poštar pisanu presudu Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu, kojom sam i opet proglašen krivim u poznatom idiotskom slučaju. Čitam obrazloženje, vrlo potresen: ni jednom jedinom riječi ne spominje se odluka Ustavnoga suda donesena prije kratkoga vremena, u moju korist. Pa ako ignoriramo Ustavni sud, daleko smo stigli
Hrvatsku hvale i Hrvatska se hvali da je dobro reagirala, i jest. Iz dubina anonimnosti iskočio je na svjetlost bl. Vili Koronski, uz njega epidemiologinja dr. Alemka Markotić koja nikako ne može postati članicom HAZU party. Politika je napokon učinila nešto dobro, povukla se u drugi plan i stvari prepustila stručnjacima. Zapažena su ipak dva obraćanja javnosti, sredinom prošloga tjedna, onaj predsjednika RH i premijera. Zokijevo obraćanje bilo je površno i takoreći kolokvijalno, bez sadržaja, očekivano. Predsjednik vlade se puno bolje pripremio, očito su na tekstu radili mnogi te su bila obuhvaćena sva područja života uključujući gospodarstvo i financije, čitao je s blesimetra, što je u ovom slučaju poželjno.
Ono najvažnije: po uvodu je bilo očito da je kriza velika, jer zašto bi se Plenković inače obraćao s „Hrvatice i Hrvati“, rabio pojam „nacija“, a čak se prisjetio i sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske prije četrdeset pete i poslije devedesete. Kada je sve relativno mirno i nema frke, ima samo građana, a tek kada zagusti pojavljuje se hrvatski narod pod svojim pravim imenom, u ratu i koroni. Kada Hrvatice i Hrvati svladaju krizu, opet će se pojaviti bezimeni „građani“, u gradu i na selu. Kad smo već pri gradovima: najveće zlo i staroga i modernoga doba baš su gradovi i pretjerana koncentracija stanovništva, idealna za epidemije. Doduše i negdašnje selo u doba dr. Štampara bilo je izvorom svakojakih boleština, plus sušica koja je u stvari permanentno vladala i odnosila živote na selu i u gradu, a pogađala i hrvatske umjetnike od kojih su mnogi umrli mladi. Sada hrvatski umjetnici, posebno slobodni umjetnici, umiru od prepasti kada vide kakvi im se zakoni pripremaju. I slobodni književnici među njima, koji uz to nisu dobili svoj novac od posudbe knjiga iz javnih knjižnica – za zadnje tri godine. No, sada bi im barem to moglo biti isplaćeno, ali ne. A knjižnice su zatvorene, pa ljudi koji nemaju privatne biblioteke mogu posuditi knjige u bibliobusima. Već dugo nisam vidio neki bibliobus, a ne znam postoje li još ta zgodna vozila koja su kružila gradom. Mogla bi u ovoj situaciji usput obavještavati ljude da se drže na distanci.
Glede Imunološkoga zavoda i krize: prava vlast sada bi pokupila sve koji su godinama i godinama radili na uništavanju Imunološkog, poradi zemljišta ili kojeg drugog razloga kao što je podilaženje stranim profiterima, pokupila, velim, i zatvorila na neko vrijeme u dobro čuvanu ustanovu jer su učinili sve da ugroze domovinsku sigurnost, a to se u nekim zemljama i puno oštrije sankcionira.
Potreseni Zagreb
Bilo je samo pitanje vremena kada će se zatresti Zagreb, jer je poznato da se nalazi na seizmološki sumnjivom području. Što se s tim čekalo, ne znam, valjda je netko gore (ili dolje) odlučio da je bolje sve staviti na hrpu, sve nevolje odjednom, da ispita koliko narod može izdržati. Živim blizu Samobora, ali sam inače sa Zagrebom ostao u dobrim odnosima, kao i Zagorci s Hrvatima, pa mi nije bilo svejedno. I ja sam se tresao, popadale slike sa zidova i razbila se stakla, iskočile iz polica neke knjige koje sam dugo tražio, svako zlo za nešto dobro, pao je i jeftini zidni plastični zidni sat koji ću sačuvati jer je stao u trenutku potresa.
Uključujem televizor, na prvom programu HTV-a trebalo je dosta dugo čekati vijest o potresu, barem na teletekstu, a slikom smo sljedeća dva sata gledali „Grka Zorbu“ i još je neko vrijeme u desnom gornjem kutu pisalo OSTANITE DOMA. U to doba ljudi su već odavno bili izjurili na zagrebačke ulice. Kako je prolazilo vrijeme, pojavilo se novo upozorenje OSTANITE VANI. Dobro. Prema podnevu situacija se malo stabilizirala, Zrinka Grancarić je odlučno lutala ulicama Zagreba i odlično izvještavala, stari Donji grad se rasuo po asfaltu i sve je djelovalo pomalo zastrašujuće, zatim se program sredio a novorođenčad evakuirana iz Petrove, gdje sam se svojedobno rodio usred svjetskog rata, ali evakuacija tada nije bilo, a ni Bad Blue Boysa. Granulo je sunce, smrznuti ljudi pomalo se vraćali u kuće, oni manje sretni nisu se imali kamo vratitit. Štete se popisuju, goleme su, stradala crkva u Palmotićevoj i tada je postalo jasno da je nad onom odlukom o praznim i bezmisnim crkvama bila ruka Božja. Sakralna zdanja i inače su prošla loše: odrezan vrh zvonika Katedrale, štete u sv. Marku, u Remetama, ali i u Zagorju svetište Majke Božje Bistričke. Zagreb je ostao na nogama, junak mlad kako mu je tepao August Šenoa kojemu je onaj potres prije stotinu i četrdeset godina došao glave – bio je tada August gradski vijećnik, ako se ne varam, malo se previše aktivirao po hladnom vremenu, dobio upalu pluća i umro. „Ne dajte mi umrijeti“, rekao je netom prije smrti, „još toliko toga moram napisati“ Bijaše on relativno mlad, ali je Bog odlučio da je dosta i ono što je do tada napisao. I jest, velika je djela učinio za hrvatsku književnost.
O potresu u Dubrovniku u 17. stoljeću ostavljeni su brojni zapisi, pa i onaj da se pomišljalo na odustajanje od obnove grada, što se srećom nije dogodilo, ali o drugom jednom potresu iz 1750. čitam samo u Krčelićevim kronikama: „Ove je godine bio jak i dug potres osobito na Rijeci te je gotovo razorio taj grad. I ovdje u Zagrebu osjetio se više puta, pogotovu 27. I 30. studenoga. U prosincu također više puta, i to takav da se u biskupovoj rezidenciji, u sobama, a u kojima je strop plastično ukrašen, mogao, a može i danas vidjeti po raspuklinama.“ Godine 2020. nadbiskupska rezidencija puno je gore prošla, probio ju je pali križ sa zvonika, što me je podsjetilo na atentat 1991.i Banske dvore.
Sigurno će se sljedećih dana (već jesu) spominjati genijalni Mohorovičić, čije je otkriće doskontinuiteta u Zemljinoj kori epohalno. Još samo nešto: premda je neumjesno u svim ovim nesrećama potezati jezična pitanja, ipak bi umornom i prezaposlenom Božinoviću trebalo reći da mi Hrvati rabimo izraz potres, a ne zemljotres. Činili smo to čak i u doba ONO i DSZ.
O knjigama osobno
Moj roman „Vladar Bosne“ objavljen je u veljači (AGM) , ali još nije predstavljen jer se umiješao odurni virus, na predstavljanju bi se okupio pristojan broj ljudi koji bi se srdačno družili i završili u Areni gdje se priprema eksponencijalni spektakl, ne daj Bože. Tako je predstavljanje u samoizolaciji, ali knjiga se može nabaviti u knjižarama nakladnika. Dok čekam na predstavljanje barem prije Božića, pišem povijesni roman iz hrvatskoga i ne samo hrvatskoga 9. stoljeća, dotično iz doba kneza Branimira, Karla Ćelavog i Karla Debelog, velikoga cara Bazilija u Byzantionu koji je zaklao suvladara Mihajla, kao i o vremenu znamenitoga pape Ivana VIII., prvoga pape poslije razdoblja mučenika koji je ubijen i to na bestijalan način.
Ima li Ivan VIII. kakve veze s pošastima? Prije nego što odgovorim, podsjećam da je riječ o onom papi koji je 879. godine na dan Uzašašća Gospodinova služio misu na žrtveniku sv. Petra, podignuo ruke i blagoslovio kneza Branimira, sav narod i svu zemlju njegovu, to jest prvi put i formalno proglasio Hrvatsku nezavisnom, samostalnom i suverenom, a bila je to ionako već u vrijeme Trpimira. Jedno me je privuklo u Ivanovu pismu Branimiru: papa kaže, otprilike, da će kneza i njegovu zemlju blagoslov štititi od vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Što je mislio pod nevidljivim neprijateljima? Teško da je mislio na viruse, ali ja imam takav, podmukli nalet asocijacija da povezujem i ono što ne treba.
Vraćam se na prijelaz 14. u 15. stoljeće i roman „Vladar Bosne“, gdje je velika epidemija odmah na početku romana, ona koja je harala (kuga) sredinom i u drugoj polovici četrnaestog. Roman je u „ich“ formi, protagonist u međuvremenu zaboravljeni ugarski velikaš Pippo od Ozore, moćan i slavan toliko da je pokopan u grobnici mađarskih kraljeva u Stolnom Biogradu, prijatelj kralja (potom i cara) Žigmunda Luksemburškog. A u vrijeme prve mladosti taj pustolov i vojskovođa kojega naša narodna pjesma naziva Pippom Mađarinom, bio je sirotan iz okolice Firence, bez ikakvih šansa da uspije u životu, uz to i „kopile“. Ovako je to bilo, citiram iz „Vladara Bosne“: „Majka je imala samo mene jer su svi njezini umrli u vrijeme kuge koja je ubila pola svijeta.“ I tako dalje. Spletom okolnosti Pippo je dospio u Beč, zatim u Prag gdje ga je još mladi Žigmund „pokupio na ulici“, prošli su zajedno nevjerojatno zgusnut dio tadanje povijesti, nižu se događaji od Horvata i Paližne preko brojnih pohoda u Bosnu, Nikopoljske bitke u kojoj su Turci porazili kršćansku vojsku sa svih strana Europske unije, do krvavog križevačkog sabora ,Ladislava Napuljskog itd. Ne ću naravno otkrivati detalje romana, ali ima jedna veza s vrlo banalnom sadašnjom situacijom oko toaletnog papira. Kada je ugarskim i hrvatskim velmožama prekipjelo jer se kralj Žigmund ponašao lakomisleno i razuzdano umjesto da vlada, oni su ga jednoga dana okružili, nakani da ga ubiju. Nisu ga ipak ubili, nego odveli u tamnicu u Višegrad (mađarski), a odani Pippo mu se dragovoljno pridružio. Tamnica nije bila mračna, igrali su njih dvojica šah, a postojala je omanja prostorija za nuždu i ondje, citiram,“ pripremljene trave za brisanje stražnjice“. Eto kako se to radilo u davna vremena kada je papir tek smjenjivao pergamenu i nije se mogao nabaviti u robnim kućama.
Nešto prije potresa
Dan prije potresa donosi mi poštar pisanu presudu općinskoga kaznenog suda u Zagrebu, kojom sam i opet proglašen krivim u poznatom idiotskom slučaju. Čitam obrazloženje, vrlo potresen: ni jednom jedinom riječi ne spominje se odluka Ustavnoga suda donesenu prije kratkoga vremena, u moju korist. Kao da te odluke nema. Pa ako smo dotle došli da ignoriramo Ustavni sud, onda smo, bogme, daleko stigli.
Na prvom općinskom sudištu prije sedam godina, u istom „predmetu“, bilo je zgodnih situacija. Moj je branitelj, sjajni odvjetnik Srećko Ilić, spomenuo saborski puč iz 1994., na što je sud (namjerno depersonaliziram) ustvrdio da je „pratio politiku na dnevnoj bazi, ali za takav neki puč nikada nije čuo“. Baš tako. Dobro da je ove godine emitirana serija „Predsjednik“ u kojoj se o puču Mesić-Manolić opširno govorilo, pa su valjda sada o tome doznali i oni iz dnevne baze.
Još nešto: iz nepoznatih razloga stavljen sam u najavu serije i svake epizode „Predsjednika“ s rečenicom da je Tuđman bio siguran kako je on taj koji treba voditi pokret. Točno. No ima i nastavak koji je izrezan zbog uštede vremena. U nastavku sam podsjetio kako je Tuđman u veljači 1989. objasnio zašto je on taj: reče da mu nitko ne može oduzeti autorstvo kao što Ranku Marinkoviću nitko ne može oduzeti „Kiklopa“, niti Krleži „Balade“. Zašto je imao potrebu o tome govoriti? Pa zato jer su se u to vrijeme već javljali i drugi pretendenti. Riječ je bila, takoreći, o autorskim pravima. (hkv)
Hrvoje Hitrec