MINUCIOZNE MEMOARISTIČKE BILJEŠKE O AKADEMIJI
Piše: Milan BEŠLIĆ
S predstavljanje knjige Stjepana Šešelja: „Šesti tajnik ALU: ogledi i zapisi o likovnosti“ na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, donosimo tekstove dvojice vrsnih povjesničara umjetnosti: Marina Ivanovića i Milana Bešlića, a u predstavljanju su, osim njih i autora, sudjelovali i dekan Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu Stjepan Skoko, povjesničar umjetnosti Miroslav Klemm i dramski umjetnik Vinko Kraljević, koji je interpretirao ulomke iz knjige.
Ne mogu početi govoriti o Šešeljevoj knjizi na ovoj instituciji bez spomena na njezine utemeljitelje, dakako, mislim na fra Jozu Pejića i fra Vendelina Karačića, Sitipu Sikiricu, Vasilija Josipa Jordana, Miroslava Šuteja i Nadu Pivac. Ovi su poštovani svećenici i hrvatski umjetnici i profesori pokrenuli nastavni program na visokim profesionalnim standardima ovdje na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu osnovanoj 1996. odlukom Vijeća Sveučilišta u Mostaru. Ova se inicijativa minulim desetljećima pokazala da je od prvorazrednog značenja za kulturu i život hrvatskog naroda u Hercegovini, za njegovi identitet, ne samo nacionalni, već i europski jer je Akademija utemeljena upravo na tim europskom vrijednostima koje promiče u svojem nastavnom programu i da je relevantna sastavnica Mostarskog sveučilišta. Na toj europskoj pedagoškoj baštini izgradila je svoju tradiciju Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu koju su, ako tako mogu reći, ovi cijenjeni profesori „presadili“ na širokobriješku akademiju čije su mladice danas čvrste grane s bogatim plodovima hrvatske umjetnosti u Bosni i Hercegovini. U ovom lijepom ozračju sjećam se i svećenika i profesora… s kojima sam imao čast surađivati i poticati je u tim prvim koracima i ovdje na Širokom Brijegu, kao i u Vinkovcima i Zagrebu… pa zato s radošću gledam njezine sadašnje čvrste korake s prepoznatljivim otiscima u hrvatskoj kulturi i suvremenoj umjetnosti. Zasigurno Šešelj nije slučajno svoju knjigu naslovio „Šesti tajnik, ogledi i zapisi o likovnosti“ i želio da njezino prvo predstavljanje bude upravo ovdje, na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Više je razloga tomu. Prvi je svakako onaj koji se čita u samom naslovu knjige, to jest, u činjenici da autor za subjekt knjiga stavlja tajnika u njegom rednom broju – „šesti tajnik“ koji je i „glavni lik“, odnosno, nositelj radnje ili priče. Dakle, on je onaj koji priča priču što se, čitajući Šešeljevu knjigu iz stranice u stranicu pokazuje točnim, to jest, tajnik je narator. A što nam priča „šesti tajnik“ zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti na 282 stranice knjige?! Najprije nam, u uvodnom slovu, predstavlja svoje prethodnike s njihovim kratkim biografijama navodeći i zagradama godine njihove službe na ALU u Zagrebu, počev od prvog tajnika Branka Šenoe (1907.-1926.), Vjekoslava Cvetišića (1926.-1940.), Dane Kneževića (1941.-1954.), Luka Bradarića (1954.-1965.), Ivice Vrkljana (1965.-1980.) i, najposlije, naratora knjige – šestog tajnika Stjepana Šešelja (1980.-1995.). Svakako nam je skrenuti pozornost na događaj koji Šešelj navodi kao iznimno značajnu činjenicu za jasnije razumijevanje razloga za pisanje ove knjige i za sam njezin naslov. Iskusnim perom vrsnoga pisca Šešelj slikovito opisuje susret u akademiju vrtu s Matkom Peićem, kultnim hrvatskim putopiscem i popularnim profesorom povijesti umjetnosti na ALU u Zagrebu čija sam predavanja s velikim zanimanjem i sam dolazio slušati, koji mu je tom prigodom sugestivno kazao da će on – šesti tajnik – pisati Akademijinu povijest. I, zaista, nakon toliko desetljeća Peićeve riječi pokazaše se, ako nije patetično kazati – proročkim – o čemu najbolje govori Šešeljeva knjiga. Naime, pisac je naslovom knjige podvukao značenje rednog broja, to jest, poštovanje tradicije kojega njime izražava. Drugim riječima naslovom knjige apostrofira njezino naslijeđe i autoritet u hrvatskoj kulturi kojega je izgrađivala kroz više od stoljetnog postojanja i nastavničku djelatnost i najuglednijih hrvatskih umjetnika kroz cijelo 20. i u prvim desetljećima 21. stoljeća. Tu djelatnost autor Šešelj minucioznim dnevničkim bilješkama memorira u različitim prigodama, a najčešće, kroz brojne i mnogobrojne sjednice na kojima se vrvjeli prijedlozi o novim nastavničkim programima, o njihovim izmjenama i dopunama, o usklađivanju različitih stajališta, o polemičkim prepiranjima, o novom metodičkom i pedagoškom pristupu studentima i nastavi, o prostornim problemima glede profesorovih i studentskih atelijera i o svemu onome što je kreativno mijenjalo organizacijsku strukturu institucije. Iz svega je vrijedno naglasiti da je knjiga utemeljeno naslovljena „Šesti tajnik, ogledi i zapisi o likovnosti“ jer zapravo govorimo o „Šešeljevoj škrinjici riječi“ koja svoje dragocjenosti čuva u živom sjećanju ljudi i događaja pisanom vrsnim perom hrvatskog književnika što čitamo na stranicama ove svjedočke knjige.
AKADEMIJA KAO IDEAL, RASVIJETLJENA I FAKTOGRAFSKI
Piše: Marin IVANOVIĆ
Nakon knjige „S Neretve i Save: ogledi i zapisi o likovnosti“ koja je objavljena 2016. godine te predstavljena u nekoliko gradova, a uspjeh je doživjela prvenstveno zbog izuzetno autorski obilježenih tekstova o umjetnicima i njihovim radovima koji su nastajali kroz pola stoljeća Šešeljevog bavljenja likovnošću, sada nam je autor ponudio knjigu memoarskog prosedea kojoj je fokus njegovo služenje (sic erat scriptum) na mjestu tajnika Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1980. do 1995. godine. Njen kontekstualni okvir nam se time čini jasan, ali za razliku od monografije koja je o Akademiji objavljena povodom stogodišnjice njenog osnutka i čija je osnovna namjera marketinška, dakle predstaviti instituciju u čitavoj njenoj raskoši i činjeničnoj cjelovitosti, Šešeljeva knjiga je intimistička, ona je uvid u unutrašnjost njene svakodnevice kroz oči zaposlenika koji je zbog svoga radnog mjesta bio najbolje upućen u njeno cjelovito funkcioniranje. Osnovni preduvjet da bi Šešelj uopće dobio posao tajnika Akademije bila je činjenica da je po formalnom obrazovanju pravnik, ali ono što je presudilo svakako je njegov već do tada zapaženi i nagrađivani književni rad te nesputano djelovanje na polju likovnosti kroz priređivanje izložbi likovnim umjetnicima i pisanje o njihovom radu. Možemo, dakle, konstatirati, kako su se sve karte u tome trenutku posložile da bolje osobe za to mjesto nije bilo.
Kada iščitavamo njegovu knjigu, prolazimo kroz dane, mjesece i godine o kojima je vodio bilješke i na koje se prisjećao sačuvanim zapisnicima sa sjednica, pismima i dopisnicama koje je razmjenjivao s uglednim književnicima i likovnjacima tih godina, kao i fotografijama koje su zabilježile pojedine od tih trenutaka, ne samo da možemo zamisliti Stjepana Šešelja u svim tim ulogama savjetnika, tješitelja, prijatelja, upravitelja, zapisničara, kroničara i tko zna što još, već kao da u nekoj video igrici gledamo kroz njegove oči! Kao da se tim, beskrajno detaljnim i iscrpnim opisima tuđih riječi, svojih misli, crticama iz ponekog životopisa, međuljudskim odnosima, sveukupnog ambijenta i pojedinih prostorija, možemo unijeti u ulogu tajnika Akademije i sami hodati kroz neko vrijeme i mjesto koje nam po logici stvari ne pripada. Kao da će se u nekom trenutku iza ugla pojaviti Kruno Bošnjak, na sjednici prijedlog iznijeti Sikirica, kakav nenametljivi i promišljeni komentar dati Ive Šimat Banov ili u tajnikov ured ući Frane Paro… Šešelj nas, poput najvještijeg pripovjedača neke romaneskne zbilje, uvlači u krvožilni i probavni sustav Akademije od kojih nijedan nije manje plemenitiji od drugoga. Naime, uvjerenja koja smo možda imali nepoznavanjem nekih od protagonista njegove knjige ili smo ih stekli kroz njihov likovni rad bez uvida u ljudske osobnosti, ruše se s jednakom lakoćom kojom Šešelj skida koprenu s mitova i nezasluženih veličina. K tome, treba istaknuti, on nikada nije nepristojan niti vulgaran, a niti suviše izravan. Njegov je pripovjedački stil poput ruskog realističkog romana u kojemu je „gospodin P. povrijedio čast gospođe generalice K.“, dakle podatcima potkrijepljen, ali manirama dosljedan. U ličnosti Stjepana Šešelja, naime, skladno žive njegove dvije osobnosti – ona pravnika i ona književnika. Jedna je buktinja idealizma, a druga stup racionalizma, jedna je propulzivna sila, a druga je metodologija.
Ova knjiga ima posebnu vrijednost i u književnoj, ali i u činjeničnoj građi. Mnogo toga što je nama i što će biti budućim generacijama poznato samo kroz usmene anegdote i tako, mnogo puta prepričano, izmijenjeno i nekorisno, ova knjiga zapisa objašnjava i kontekstualizira. Bilo da je riječ o temi tako zvanih „majstorskih radionica“ i njihovom pravnom statusu, o međusobnim odnosima umjetnika, prijateljstvima i rivalstvu, o piću i kartanju, o izbacivanju Dulčića s Akademije, o koterijama i njihovim interesima, o književnicima i likovnjacima, o akademicima i dekanima, dakle o svemu onome što je Akademiju tih godina na bilo koji način doticalo, sve to možemo, crnom tintom na bijelom papiru, naći ispisano iz ruku osobe koja je te odnose i svakodnevicu živjela godinama prije i poslije svoje tajničke službe. Vremenski odmak nastanka knjige od onoga kada se njena „radnja“ zbivala, daje joj nužnu sedimentiranost i promišljenost. Autor je, sine ira et studio, pokušao odgovoriti na brojna pitanja koja su mu tijekom godina bila postavljena o Akademiji, pruživši time narativnu podlogu za razumijevanje razdoblja onakvim kakvo je doista bilo, a ne kakvim se želi prikazati. Zbog toga je ova knjiga, koju smo dugo iščekivali, važna i kao povijesni dokument, zbir nigdje drugdje zapisanih anegdota, citatima potkrijepljenih i datumima klasificiranih, ali i finim jezikom s istančanim osjećajem za „težinu“ riječi objašnjenih, koje će rijetko biti dio nečijih povijesnih istraživanja, a još manje umivenih likovnih monografija.
Teško je dovoljno jasno objasniti koliko je postojano i slijepo (doista idealističko) Šešeljevo divljenje Akademiji. Ne zgradi, ne ljudima niti njihovim uradcima: „Vidite – za mene postoji samo Akademija, a ta Akademija, opet, za mene, su svi oni koji ne žele da Akademija umre. Jer, budimo toga svjesni, Akademija postoji i bez nas. Ona ima i onu nezaobilaznu dimenziju koja nas sve nadilazi. Ona je satkana i od onih neostvarenih snova bivših i dohodećih sanjara ovoga naroda. Ona nije tek obična škola. Akademija stoga ne može stati u naš džep! Naprotiv, držim da mi se trebamo ogledati u Akademiji, a ne ona u nama. Pojedinac ma kako velik bio ne može u svoja zrcala primiti sve ono što čini Akademiju Akademijom. To je tek ideal kojemu bi iskreno trebali težiti (al’ kojega, znamo, nikada ne će dosegnuti ruka čovječja).“ Ove zapisane rečenice predstavljaju Šešeljevu primarnu tezu, programatsku misao – Akademija je ideal. To i takvo oduševljenje, ljubav prema nekoj ideji, doista je nesvakidašnja u bilo čijem odnosu prema bilo kojoj ustanovi. Ključ je, naravno, drugdje. Ona za njega predstavlja nešto „hrvatsko“, nešto „identitetsko“, dakle ono što tvori samu srž njegovog poimanja samoga sebe i društva oko sebe. Upravo zbog te početne točke, sve ono ljudsko i usitnjeno (da ne kažemo sitničavo), sve one prepirke, licemjerja, poltronstva i pripadnosti sustavima umjesto čovječnosti, sva ona sitna herojstva koja svoju vrijednost imaju samo u duboko promotrenom kontekstu, dakle sve ono što autor dalje bilježi u svojoj knjizi, sve to niti umanjuje niti uveličava značaj Akademije u općem, hrvatskom, identitetskom okviru. Šešelj u tome smislu nije prosuditelj, nego kroničar, svjestan prolaznosti trenutka i svoje uloge u njemu. Ponovno, u tome kontekstu, njegova je uloga bila velika, u nekom drugom zanemariva. Kolika je frustracija, a okusili su je oni koji su skinuli koprenu vlastite važnosti sa svojih očiju, znati koliko je sve naše djelo malo i nevažno, koliko god bilo plodno i korisno, te koliko mu samo okolnosti i dodirivanje tuđih života određuju vrijednost! Stjepan Šešelj jedan je od takvih idealista, neumornih pregalaca, razočaranih, ali nepopustljivo ustrajnih stvaratelja koji za svoj posao ne traže nagradu – „Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska, / U tvojoj svijesti hvala ti je trudu“ (A. Šenoa).