SVE ZA HRVATSKU
HRVATSKU NI ZAŠTO
Priredila Ankica Tuđman,
VL, Zagreb, 2011.
NEDJELJA, 16. RUJNA 1973.
Jučer i danas Tito u Zagrebu: na Velesajmu i Samoboru… Stevo Krajačić opet među prvim “odličnicima”…
Šimina Sonja svratila opet poslije duljeg vremena. Njegov predmet bit će na vrhovnom sudu u listopadu.
Naređenje kojim je primijenjena odluka Okružnog suda da se Šime kazni sa 4 god. na 6 god. Donio je iz Beograda Ivan Mišković.
Šime se još uvijek nalazi u bolnici, gdje mu je dozvoljeno da s Antom T. igra šah.
PONEDJELJAK, 17. RUJNA 1973.
Tafra mi je predao rješenje Općinskog suda o odgodi nastupa kazne do 15. listopada.
Vijeće Vrhovnog suda, koje je meni smanjilo kaznu, htjelo je odbaciti i optužbu o špijunaži protiv Šćukanca. Novi pretres pred Vrhovnim sudom – samo je kompromis između tog suda i CK.
Po onome što je on čuo, samo će još ZK41 smanjiti kao i meni, a sve ostale bit će potvrđene…
Tafra je inače jako oslabio: nema apetita, prestao jesti meso što ga je inače toliko volio. Osobno misli da ima rak i da neće dugo živjeti… Nada se da ću mu doći na pogreb!
Pokušao sam ga uvjeriti da ne mora biti najgore, ali očito bez uspjeha…
Djelovao je ljudski potreseno, u svom naoko mirnom prihvaćanju skore smrti…
Svaki put mi razlaže svoje demokratsko shvaćanje socijalizma.
Po njemu ne bi mogle biti ni članice UN one države koje ne jamče minimum građanskih prava, a nad tim da sjede u međunarodnim tijelima, pa čak sudjeluju i na sastancima nesvrstanih kao napredne snage svijeta, one države kojih predsjednici ne samo dopuštaju nego i sami sudjeluju u odsijecanju ruku za obične krađe – pun je zgražanja…
A takvih je bilo i u Beogradu i u Alžiru… Navečer usred TV dnevnika objavili vijest da je iznenada umrla Marijana Radev, u 60-toj godini života.
Nedavno, kad sam je vidio, bila je zdrava kao dren.
Dama europske kulture i dubokog nacionalnog osjećaja. Iznenadila me svojim dubokim poznavanjem i hrvatske povijesti i bitnih problema nacionalnog života.
Poslije dnevnika javio se Fredi da li smo čuli?
Još danas u pola sedam navečer bila je na probi, odlično pjevala, a kad je došla kući – umrla!
Lijep odlazak iz ove doline što životom se dave!
UTORAK, 18. RUJNA 1973.
Pod dojmom Radevičine smrti. Zašto umiru prije svega dobri ljudi. I još k tome prijatelji?!
Bila je na probi jučer oko jedan sat. Pripremila se za “Varaždinske barokne večeri”; pjevala je odlično, ali onda joj je pozlilo; odveli su je u Vinogradsku bolnicu; oko 4 sata pala je u komu i oko sedam umrla.
Odvezoh auto na servis, vraćao sam se Savskom i Frankopanskom tramvajem. Buljio sam u parole što su ih – očito radi masovnog psihičkog terora – ispisali pogromaši po zagrebačkim kućama, izgrdivši grad gore nego u prvim poratnim danima. “Dolje nacionalizam”, “Radnici na sveučilištu”! Koji nacionalizam? I koji to radnici!?
Samo jedan jer drugome su tako otvorena vrata; a koji radnici i to se zna: ne valjda oni što su na stotine tisuća otišli u inozemstvo, ili što desetinama tisuća iskaljuju svoje raspoloženje na Dinamovim ili Hajdukovim utakmicama.
Mili bože kakvih sve parola nema: Smrt fašizmu – sloboda narodu; Živjela SFRJ; SKJ-Tito.
Trideset godina nakon revolucije! Ta vlast što je imala sve šanse, dovela se eto do smiješno-žalosnog, do tragičnog položaja, da dopuste primitivno očitovanje najkonzervativnijih sila (iz unitarističko-hegemonističkog tabora) i to pod vidom socijalizma, s kojim nikakve veze nemaju.
Popodne odvezoh Kolu u Maksimir. Dok je on otišao razgovarati sa JR, šetao sam ulicama premda je rominjala kiša. Otišao sam na Bukovčev trg gdje sam prvi put stanovao u Zagrebu.
Domaćin mi reče da se i sam Vimpulšek zgražava nad tim što su mi poslali poziv za izdržavanje ostatka kazne, kad je i njemu osobno rekao Bakarić da neka sud donese onakvu (političku) odluku ali da T. više neće u zatvor!
Kakvi su to odnosi i kakvo društvo!!
Vijeće je htjelo Šćukanca posve osloboditi optužbe za špijunažu, ali ne samo da ne dadoše, nego je Udba poručila da će za pretres na Vrhovnom sudu podnijeti nove dokaze da se radi o špijunaži!
Razumljivi su njihovi napori: ako padne ta jedina osuda zbog špijunaže, onda pada ne samo cijela konstrukcija hajke i optužbi nego i 21. sjednica sa svojim ocjenama da je kontrarevolucija pripremana s emigracijom i s vezama izvana.
Zbog toga i težina mog slučaja, jer su me formalno mogli optužiti i osuditi jedino zbog takve konstrukcije kakvu su učinili, budući da bi se inače doveli u situaciju da me zatvaraju zbog mojih radova u kojima se borim za znanstvenu istinu, a tu im eksperti očito nisu pronašli rupe, i štoviše za čiste ciljeve revolucije na hrvatskom tlu.
Inače priča da je situacija takva da se svi naši ljudi osjećaju pod prismotrom kolega Srba koji su intransigentni u traženju zatora.
Referat za grupu Veselica, Đodan, Ivičević, Komarica bit će Lešić. Po samom sudskom spisu Šimi bi trebalo kaznu znatno smanjiti, ali hoće li dopustiti to je pitanje… a i ref. su izabrali tako da mogu utjecati…
SRIJEDA, 19. RUJNA 1973.
Ivo mi reče danas, da su novine neki dan objavile da je Vrhovni sud Srbije poništio presudu Vojinu Lukiću, pustio ga iz zatvora i odredio nov sudski pretres!
Oni to mogu. I sudovi, kao i srpska politika, pokazuju znatno veću neovisnost, i vlastita gledišta spram svakodnevne politike.
ČETVRTAK, 20. RUJNA 1973.
Nije nimalo slučajno što mladi danas čitaju kritiku Krleže od Stanislava Šimića, što ju je ovaj napisao još tridesetih godina (1933?).
Nasuprot poplavi njegovih tekstova u novinama u doba pogroma i nekritičkih veličanja o 80-toj obljetnici – ljudi zaželjeli neki razboritiji tekst… Šimićev je to, vjerojatno samo djelomično.
Knjižicu, predratnog izdanja (“Slobodni spisi” Zgb, bez god. izd.) dao je Mireku Stanko P 42. a i ta generacija mladih stasala je očito u sjenama krležijanskog intelektualnog stanja u hrvatskoj kulturi.
Heinrich Mann: “Duhovno držanje tijela javnosti preinačuje se sa strahovitom sporošću… Tijelo javnosti i njegova barbarska sporost ugnjetavaju svijest pojedinca.”
Kierkegaard: “Jedan jedini čovjek ne može jednom vremenu pomoći ili ga spasiti, on može samo izraziti, da on propada.”
Odvjetnik Lav Znidaršić priča da Petar Šegedin u Beču živi veoma bijedno, da bi se htio vratiti, ali da nije siguran hoće li ga uhititi.
Vjerojatno ne bi, ali tko to može znati!?
Kad je jedan od osuđenih Drnišana izlazio iz Stare Gradiške (odlazio doma) pa je pozdravio Budišu, koji je također iz Drniša, stražar ga je udario kundakom tako da je pao u nesvijest i zadobio takvu ozljedu da je po dolasku kući morao u bolnicu.
PETAK, 21. RUJNA 1973.
U Hrvatskoj takvo pomanjkanje električne energije da to poprima već katastrofalne razmjere za privredu, a obustavljaju potrošnju i domaćinstvima (za 20%), a plan izgradnje novih elektrana je baš ovih dana smanjen.
Predsj. Privredne komore Hrvatske Gašparović reče da nema smisla gradnja nikakvih novih pogona jer i sadašnje ne mogu raditi…
Od DKH dobio sam poštom ulaznicu za Klub književnika: još nisam otišao od zatvora.
SUBOT A, 22. RUJNA 1973.
Već se nekoliko dana osjećam veoma loše: i fizički i psihički.
Od novih simptoma osjećam pritisak u desnoj sljepočici i u desnom srednjem uhu bolove. Otići nekuda, da bi se moglo živjeti radeći svoj posao… ili nestati.
Siva i crna bezizglednost!
Jučer sam prvi put imao priliku vidjeti optužbu protiv Veselice, Đodana, Ivičevića i Komarice, zapisnik suđenja Đodanu i presudu protiv njega.
Iz optužbe proizlazi da je zapravo samo Veselica davao neke nekontrolirane političke izjave zbog kojih se može sudski goniti.
Koji su to motivi da za Komaricu pišu da je “književnik” po zanimanju, ostaje nejasno…
Razumljivo je također da ga optužuju da je na skupštinama ogranka MH “istupao sa šovinističkoseparatističkih pozicija” i da je kao član IO i Predsjednik komisije za kulturne veze s Hrvatima u inozemstvu povezivao ogranke i društva prijatelja MH u inozemstvu, navodeći desetak imena s kojima je održavao veze, ili koji su organizirali te ogranke (Dragan Hazler, Branko Salaj, Viktor i Nikola Soldo, Kruno Grizelj, Marijan Gabelica, Ante Šute, a negdje je spomenut i Tomulić) pa ipak je u optužbi glavna krivnja za tu djelatnost prebačena na mene, koji s tom djelatnošću nisam imao nikakve veze.
42 Stanko Posavec