Priče iz ateljea Aleksandre Puizine Vitez

Kada govorimo o vjerodostojnom svjedočanstvu koje plode razgovori s umjetnicima,
posebnim se primjerom ističe Aleksandra Puizina Vitez koja je takve razgovore
prikupila u svojoj knjizi „Priče iz ateljea“

Neobična likovna alatnica artifeksa, atelje, radno i stvaralačko domište kipara, slikara, grafičara i fotografa… funkcionalna je zbirka materijala, tehničkih pomagala, likovnih instrumenata, često parfemirana terpentinom, kapljičnim maglicama fiksativa, zemaljskim dahom gline ili tajanstvenom orkestracijom boja na paleti, a sve to određuje strukovnu i umjetničku specifičnost oblikovnog procesa. Zatječemo također dovršena i nedovršena djela, a cijeli je taj univerzum usredotočen na komponirane formacije volumena, boja, linija i fotozapisa kao domete u izrazu autorskoga likovnog senzibiliteta. Prostran ateljerski prostor sa sjevernim svjetlom privilegij je manjine, pa radni prostor ima najčešće skromnije dimenzije i uvjete, a može biti u potkrovlju uz sramežljivi protok svjetla, isto tako improviziran u podrumu ili je dio stambenog prostora. Bilo gdje se nalazio, kvadraturu i kubaturu ateljea nadilaze autorska ticala mašte koja likovnim djelima udahnjuje neviđene prostore, razmičući fizičke i odredljive granice što su plod navika. No, boravište umjetnosti, atelje, intenzivira očaravajući doživljaj poetske magije čudesnih događaja, novih vizualnih i likovnih odnosa, mogućnost viđenja ljepote. Nevještoj osobi kretanje u ateljeu, ukoliko ga ne usmjerava umjetnik, zagonetno je zbog organiziranog nereda, pa tek zaobilaženjem stječemo vještinu koja navodi na „ono mjesto“, kutak za razgovor, kavicu. Primjeri ateljerskog reda rjeđi su, manje intrigantni i živopisni, ali zato pregledniji i prohodniji. Kada govorimo o vjerodostojnom svjedočanstvu koje plode razgovori s umjetnicima, posebnim se primjerom ističe Aleksandra Puizina Vitez (1965.) koja je takve razgovore prikupila u svojoj knjizi „Priče iz ateljea“ (2019.). Hvalevrijedan pothvat nakladnika „Srednja Europa“ i urednika Damira Agičića, čime je omogućen život tako tihe i potrebne knjige. Krećući se kao akter diskretno u krugovima likovnjaka, dišući likovnost otkucajima vlastitog srca, Puizina Vitez odnjegovala je već školovanjem svoje prve i prave interese završivši Školu primijenjene umjetnosti i dizajna (Zagreb), da bi diplomirala pedagogiju i potom bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesura, pisanje i likovno
izražavanje (skupne i samostalne izložbe) održale su budnim profesionalni stav da hrvatskoj kulturi kao intelektualka i umjetnica duguje nepretenciozno zalaganje za glasove, riječi i misli „osuđene na trajanje“ (Kundera) koje oponiraju prostaštvu i banalizaciji ljudskog glasanja. Time je zapravo zadužila kulturni ambijent naše sredine pa u svemu tome ćutimo misao istočnjačkog filozofa: „Kultura je sve ono što smo zaboravili, a radom i brigom ponovno stječemo“. Dakle, u jednom po dogovoru s umjetnikom (umjetnicima) pogodnom trenutku i isto tako pogodnom kutiću ateljea nastajali su razgovori zamišljeni i provedeni prema zamisli autorice Puizine Vitez, namijenjeni obrazovnom programu Hrvatskog radija, tada nazvane „Skice za monografiju“ i „Priče iz ateljea“ (urednica Seida Obarčanin Bukvić). Autor ovih redaka tada nije pratio obrazovni program Hrvatskog radija, ali po pričama objavljenim u knjizi prepoznaje obrazovnu osnovu koja je kao dobrodošli agens osmislila dotok svježih spoznaja dobro artikuliranih, što inače nije moguće ostvariti u diktiranim intervjuima koje prati verbalna suhoća. Za pretpostaviti je da kod prijenosa radijsko-govorne komunikacije u tekstualno-knjišku nužno dolazi do ponekih korekcija i stilskih adaptacija, no, autentična govorna riječ u izvorniku nastavlja život u tekstualnoj formi knjige „Priče iz ateljea“ punu komunikacijsku protočnost. Ono što knjigu među sličnima najviše izdvaja autoričina je sposobnost uspostave kultiviranog dijaloga (kultura dijaloga), dosljedno i pažljivo poticanje sugovornika na priču, neposrednog iznošenja njegovih životnih i umjetničkih preokupacija, središte osobne fiziognomije, radijalni portret sažetih životnih punktova. Pred nama se prostire bogata jednostavnost izrečena u napisanom, ocrtavaju se povijesni konteksti unutar kojih autori dostižu punu afirmaciju. U knjizi su zastupljeni Antolčić, Braut, Chalupa Prvan, Despot, Dujšin-Ribar, J. Generalić, Griesbach, B. Horvat, Janeš, Koydl, Kulmer, Lacković Croata, Lesiak, Lovrenčić, Njerš, Pozaić, Radovani, A. Starčević, Šmider, Veža, Voljevica, Vuco, Vujanović. Nepravedno bi bilo izdvojiti neku od autorskih priča, budući svaka ima svoj neponovljivi naglasak, sve su to umjetničke pojave prepoznatljivih i stabilnih poetika, visoke likovne pismenosti koje nisu zametnule tragove utjecaja održavajući na životu norme likovnotehničkih zadatosti, inovirane slobodnim stvaralačkim zahvatom. Nijansirajući pozadinski naslove i nadahnute uvode, autorica je kapacitirala sugovornike razvivši bogatu građu intimnih i umjetničkih „otvaranja“, iznošenje osobnih središta u simetriji osjećajnih, misaonih i osjetilnih prostora života. Iz knjige „Priče iz ateljea“ puno toga doznajemo o eminentnim sudionicama hrvatske likovnosti, a od autorice istinsku naklonost za ljude od duha. Po likovnoj osjetljivosti grafičarka, njezini radovi u tom području izražavanja komplementarni su vid osobnosti koja pokreće kontrolirani duktus točke i linije ujedinjenih akromatskim odnosima čitke maštovitosti. Uravnotežena damska blagost kojom vas prihvaća u razgovoru samo su prirodni nastavak komunikacije koju doživljavamo u njezinoj knjizi i grafičkom djelu.
Nasuprot u svoje vrijeme „moćnih ateljea“ (Hegedušić, Murtić), nedostupnih za mnoge, knjiga „Priče iz ateljea“ omogućava pristup umjetnicima stare generacije, iščitavanju životnih i umjetničkih uvjerenja s ljudskim licem čovjeka.

Danijel ŽABČIĆ