UZ 250. OBLJETNICU ROĐENJA LUDWIGA VAN BEETHOVENA

Neobično glazbeno putovanje pijanista Ivana Batoša iz dnevnog boravka

Iz svojega je stana u Zagrebu hrvatski pijanist Ivan Batoš na društvenim mrežama 26. travnja najavio, a citiranim riječima 28. travnja i započeo 40-dnevno glazbeno virtualno-stvarno putovanje

 

Svjestan sam da umjetnost ne možemo “svesti na selfie iz dnevnog boravka” kako su nas ovih dana mudro podučili iz pokojne Europske prijestolnice kulture 2020. No, još sam svjesniji činjenice da je temeljna zadaća kulture da komunicira s ljudima. Ta komunikacija u mom slučaju ne će biti moguća još dugo vremena jer su koncertni prostori u mom gradu zatvoreni, a dobar dio njih i porušen u potresu.
Proći će ova Beethovenova godina da većina onih koji su je htjeli obilježiti ne će u tome uspjeti, bar ne na onaj način na koji su to planirali.
Zato večeras krećem s ovom pričom. O jednom valceru, jednostavnoj temi koju je Anton Diabelli skladao 1819. i poslao vodećim skladateljima tog vremena da napišu po nekoliko varijacija na nju kako bi ih objavili kao zajednički projekt.
Beethoven nije htio sudjelovati u tom projektu već je napisao svoje “33 Veränderungen über einen Walzer” (promjene jednog valcera) koje danas poznajemo pod imenom “Diabelli varijacije” i jedno su od najopsežnijih djela standardnog klavirskog repertoara.
Pozivam vas u svoj dnevni boravak sljedećih mjesec i nešto dana, trudit ću se svakog dana na ovaj zid staviti po jednu varijaciju.
U uvjetima izolacije trenutno posjedujem samo električni klavir, koncertnu dvoranu zamijenit će društvene mreže:
Beethoven goes completely digital.
Dame i gospodo, večeras Diabellijeva tema’

Mjesec dana nakon potresa i u vremenu opće izolacije, iz svoga je stana u Zagrebu, hrvatski pijanist Ivan Batoš na društvenim mrežama 26. travnja najavio, a citiranim riječima 28. travnja i započeo, 40-dnevno glazbeno virtualno-stvarno putovanje iz ‘polukružne dvorane’ svoga stana u Zagrebu, uvevši tako sve zainteresirane, namjerne ili slučajne ‘prolaznike’, u jedan sasvim drugi, predivni svijet, potpuno različit od onoga koji nas je okruživao.
Veliki Ludwig van Beethoven (Bonn, 16./17. prosinca 1770. – 26. ožujka 1827.) nije mogao ni slutiti da će 250 godina nakon njegovoga rođenja, iz jedne zagrebačke sobe, njegova glazba taknuti i duhom obogatiti brojne stanovnike Zagreba, Hrvatske i svijeta, koji možda za ‘Diabelli varijacije’ nikada nisu niti čuli.
Na to ga je putovanje, koje je u jednome od komentara jedna slušateljica i pratiteljica opisala kao ‘putovanje koje dotiče skrivena mjesta duše’, kako je pijanist Ivan Batoš i sâm potvrdio, potaknula i ohrabrila kreativna snaga obitelji Lončar-Šimić i kazalište Mala scena, koji su iz malih Ustrina na otoku Cresu, putem interneta nastavili djelovati i prenositi svoje kazališno poslanje, pokazavši i ponudivši poticaj svim umjetnicima, nalaziti načina kako ne prestati djelovati i stvarati.
Bez obzira na to što smo u Hrvatskome slovu već izvješćivali o uradcima hrvatskih umjetnika koji su na zanimljive načine približavali umjetnost svojoj, glazbenim susretima zakinutoj publici, ova Batoševa ideja zaslužuje posebno mjesto i pozornost, dapače, zaslužuje ući u najvrjednije kreativne umjetničke dosege i doprinose u vremenu koje je zaustavilo uobičajeni način života svima na svijetu.
Svi oni koji su tijekom 40-dnevnoga glazbenoga hoda, svakoga dana iščekivali novu Varijaciju u Batoševoj izvedbi, u tim su jedno-, dvo- ili trominutnim dnevnim oazama duhovne radosti, poticaja i nadahnuća dobili priliku i sami promisliti kako osmisliti, obogatiti i oplemeniti svoju svakodnevicu koja ih je zatekla.
Dojam je intenzivan i kada se i nakon mjesec i pol dana, poslušaju svi video-uradci/varijacije ‘u komadu’, koje su vjerojatno prvi put u povijesti izvedene u ‘dan-po-dan varijanti’, a ne u jednoj koncertnoj večeri.
Batoševa izvedba Beethovenovih ‘Diabelli varijacija’ može se slušati i promatrati i kroz prizmu njegova osobnoga života, a na što ukazuje niz zanimljivih i duhovitih detalja, jer ovaj je pothvat svjedočanstvo jednog vremena i njegovih svakodnevnih životnih odraza, kao i dubljeg promišljanja o smislu života i postojanja. Naime, uz svaku snimku, Batošev ‘zid’ pratila je i neka aktualna vijest, opis pojedine varijacije, promišljeno odabrani citati Batoševih književnih i glazbenih uzora i prvi odlasci na posao, te radost zbog rada uživo i nastupa sa studentima, dok je u video zapisima uočljiv znakoviti izbor odjeće ‘za nastup’, kutovi snimanja, (ne)obrijana brada, uputa/papir na vratima sobe članovima kućanstva da ne prekidaju snimanje, vaza koja služi kao stalak za mobitel dok snima, detalji na zidu sobe ili natpisi na majici koji upućuju na zahvalnost Batoševih bivših studenata.
Uživajući u putovanju i idući lagano prema cilju, objavom ‘La comdia e finita’, 5. lipnja Ivan Batoš je završio svoje dirljivo i jedinstveno glazbeno digitalno/online putovanje, koje je netko duhovito nazvao ‘corona maraton’, a sasvim neplanirano trajao je točno ‘quaranta giorni’ – karantena.
Komentari ispod svake objave iskazuju divljenje, radost i zahvalnost pijanistu Ivanu Batošu za darovanog im Beethovena, kojim je svakodnevno, poput ‘minute za tebe’, darivao i hranio svoje nevidljive slušatelje s druge strane zaslona, mnoge zatvorene u svojih nekoliko kvadrata. Analitika bilježi između 200 do 400, pa čak i 900 pregleda.
‘Bit je u putovanju…’ jedna je od svakodnevnih poruka dramske umjetnice Vitomire Lončar, koja je nadahnula Ivana Batoša krenuti u ovu neobičnu i do sada nepoznatu avanturu, ne propustivši mu niti jednoga dana reći: Hvala!
‘Diabelli varijacije’, koje, poput Bachovih ‘Goldberg varijacija’ predstavljaju remek-djelo Beethovenova opusa, tehnički i intelektualno zahtjevne, bile su, pokazalo se, idealan izbor u danima u kojima je snaga duha, strpljivost i ustrajnost bila presudna.
Ivan Batoš, osim što je vrstan pijanist impresivne umjetničke djelatnosti, djeluje kao klavirski suradnik na Odsjeku za duhače na Muzičkoj akademiji, posebno hvaljen i omiljen među naraštajima studenata, te je jedan od ponajboljih klavirskih suradnika u Hrvatskoj. Treba istaknuti da Beethovenove ‘Diabelli varijacije’ nisu bile jedina Batoševa glazbena preokupacija tijekom razdoblja koje je iza nas. Naime, kao i niz vrijednih umjetničkih suradnika hrvatskih glazbenih škola i Akademija, snimio je zavidnu listu ‘matrica’ klavirskih dionica za duhačke instrumente. Nakon što je 5. lipnja završio s objavljivanjem Varijacija, već je 8. lipnja odsvirao dva diplomska koncerta sa svojim studentima na Muzičkoj akademiji, a kao satničar, svakodnevno organizira tzv. krizni raspored sati za sve studente i nastavnike u zgradi Muzičke akademije.
Prikaz ove jedinstvene glazbene priče završavamo nekolicinom citata Ivana Batoša objavljenih uz snimke ‘Diabelli varijacija’ Ludwiga van Beethovena:
‘Postoji muzika koja na mene, nakon što je odsviram, djeluje jednako kao i neke rečenice iz knjiga nakon što ih pročitam: ostavljaju me satima bez teksta, s potrebom da gledam u prazninu.’

18. svibnja uz 20. varijaciju (Andante):
Sjećate li se još Diabellijeve teme? Današnja varijacija podsjetila me na temu iz drugog stavka posljednje Beethovenove klavirske sonate. Zato opet Kundera: “Predmet varijacija je tema, koja često nema više od šesnaest taktova. Beethoven ide unutar tih šesnaest taktova, kao da se kroz bunar spušta u unutrašnjost zemlje. Put u drugo beskonačno nije manje pustolovan od puta epopeje. Tako silazi pjesnik u čudnovate utrobe atoma. Svakom varijacijom, Beethoven se sve više udaljuje od početne teme, koja posljednjoj varijaciji nije ništa sličnija nego cvijet vlastitoj slici pod mikroskopom. Čovjek zna da ne može obuhvatiti svemir, sa svim njegovim suncima i zvijezdama. Smatra daleko nepodnošljivijim što je osuđen da mimoiđe drugo beskonačno, beskorisno, posve blizu i nadohvat ruke.”

‘Sve što se događalo zadnjih mjeseci oko mene doživio sam uglavnom pozitivno: nimalo kao gušenje slobode i nametanje pravila po kojima moram živjeti već kao preispitivanje vlastitih mogućnosti i ograničenja. Slušajući videozapise brojnih učenika mojih prijatelja koje su dijelili društvenim mrežama snimljene na svakakvim instrumentima i u različitim uvjetima, a i zapise koje su mi slali moji studenti svirajući skladbe uz pratnju koju sam im prethodno nasnimio i poslao, shvatio sam da ograničenje postoji samo u glavi.’

 

Eva KIRCHMAYER BILIĆ