Luka Mjeda, umjetnički fotograf
Svaki fotograf kojem je fotografija
Poziv i Strast snima za dušu!
Luka Mjeda rođen je u Zagrebu 1952. Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a fotografijom se počinje baviti 1975. nakon upoznavanja s američkim fotografima Mary Ellen Mark, Michaelom O´Neilom i Jerryjem Uelsmannom koji kod njega potiču zanimanje za fotografiju. Iste godine postaje članom Fotokluba Zagreb i surađuje s majstorom fotografije Jozom Ćetkovićem, a 1980. započinje samostalnu karijeru fotografa. Prvi put samostalno izlaže 1984. u Zagrebu te tijekom pet mjeseci studijski boravi u SAD-u, u vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Los Angelesu gdje postaje članom The Greater Los Angeles Press Cluba. Član je ULUPUH-a i HZSU-a. Tijekom 80-ih i 90-ih godina surađuje s muzejima te brojnim novinama i magazinima. Intenzivno radi s marketinškim agencijama na propagandnim kampanjama, a oduvijek je posvećen umjetničkoj fotografiji. Dobitnik je Nagrade Tošo Dabac za 2007.
Njegove se fotografije nalaze u kolekcijama: Muzeja suvremene umjetnosti, Moderne galerije, Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i MMSU u Rijeci te u privatnim kolekcijama ljubitelja fotografije. Osnivač je i Predsjednik „Hrvatskog fotografskog centra“ u Zagrebu od 2006. koji promovira hrvatske fotografe i prodaje njihova umjetnička djela. – Tako stoji u kratkom poslovnom životopisu Luke Mjede. Dugo smo odgađali naš susret uživo za ovaj razgovor, a onda je krenulo sve loše. Karantene, samoizolacije, potresi itd. Kao da smo ušli u nečiji SF film s dosta strave. Život je muvi, život je film, govorio je Tom Gotovac. Ako je tome tako, onda je upravo fotografija temeljna filmu u kojem jesmo..
Monografija Hrvatski fotografi koju potpisujete kao autor zapravo je pregled profesionalnih hrvatskih fotografa a ujedno i monografija vaših fotoportreta kolega. Inteligentan spoj!
Primijetio sam da se mnoge naše institucije, kojima je jedan od glavnih zadataka i briga o povijesti fotografije u Hrvatskoj, uglavnom bave izložbama današnjih fotografa i sporadičnim izložbama preminulih fotografa. U mojoj monografiji se nalaze 52 fotografa od kojih danas pedesetero stvara još iz vremena prije “digitalnog doba“ i interneta. Bojim se da će mnogi od njih biti zaboravljeni ili neistraženi od današnjih povjesničara umjetnosti pa sam želio te značajne fotografe koji stvaraju još iz vremena analognih fotoaparata i filmova zabilježiti za buduća vremena i istraživanja. Naravno da ima još odličnih fotografa koje ne smijemo zaboraviti, ali sam ovu monografiju osobno izradio i publicirao svojim financijama, nažalost, bez pomoći Ministarstva kulture RH koje je dvije godine zaredom odbijalo pomoći ovaj projekt. Bilo bi lijepo da se naše kulturne institucije, dotirane sredstvima nas građana RH, pozabave sličnim projektima o značaju fotografije u Hrvatskoj.
Već ste se i ranije kao predsjednik ULUPUH-ove fotografske sekcije angažirali na izložbama svojih kolega?
Kao Predsjednik Sekcije za fotografiju ULUPUH-a u tri navrata te i izvan tih mandata, često sam inicirao i organizirao samostalne i skupne izložbe naših fotografa u hrvatskim galerijama i muzejima pri čemu sam imao veliko razumijevanje Muzeja Mimara (Zagreb), Galerije Modulor (Centar za kulturu Trešnjevka, Zagreb), Galerije Studio “Josip Račić” (Moderna galerija, Zagreb) i drugih. Mislim da sam već organizirao tridesetak izložbi te se povodom Svjetskog dana voda (22. ožujka) upravo sada održava osma po redu izložba VODA 2020 u organizaciji Sekcije za fotografiju ULUPUH i Rotary kluba Zagreb Medvedgrad u Galeriji Modulor (ožujak/travanj 2020.)
Osjećate li nedostatak specijaliziranih galerija za fotografiju ili?
Iako su mnogi muzeji i galerije otvorile vrata fotografiji kao umjetnosti, vjerujem da bi specijalizirane Galerije za fotografiju uveliko doprinosile i novčanom vrjednovanju fotografije i njenih autora fotografa. Želi li tko razgledati ili kupiti fotografije raznih autora, mogli bi se obratiti takvim galerijama te uz pomoć njihovih voditelja pronaći nešto vrijedno za sebe. Danas se nemaju kome obratiti ako osobno ne poznaju nekog od nas – fotografa.
Treba li fotografiju odvajati od drugih likovnih vrsta ili joj napokon priznati to pravo jednakovrijednosti?
Fotografija je svugdje u svijetu već priznata kao umjetnost, a vrijednost će joj u Hrvatskoj rasti kad ju ljudi budu više kupovali. Koliko ja vidim, samo zato što je neko djelo npr. „ulje na platnu“, ne znači odmah da je to umjetnost ili da ju netko želi kupiti. U svijetu ima fotografija koje su procijenjene i na više milijuna dolara. Kad će to kod nas ne znam, ali se nadam…
Smatrate li da bi trebalo pojačati izložbene i monografske projekte skupne i pojedinačne fotografske tematike? Nedavno je Vaša udruga Hrvatski fotografski centar objavila fotomonografiju „Portret hrvatske 2020“? Je li to upravo cilj vaše udruge?
Svakako. To je i svrha mnogih naših institucija koje baštine velike količine fotografskog materijala te se također bave i suvremenim autorima. Mogle bi, uz pojedinačne samostalne izložbe fotografa, svake 2-3 godine prirediti ozbiljnu tematsku izložbu te izdavati monografiju u suradnji s drugim muzejima i galerijama. Uglavnom je uzrok/odgovor – nemamo novaca!? Naša je mala udruga Hrvatski fotografski centar (www.hfc.hr) prije dvije godine održala izložbu i publicirala monografiju Hrvatski fotografi, prošle je godine održala Natječaj/Izložbu i dodijelila Nagradu za portret 2019., ove godine održala Natječaj/Izložbu, dodijelila Nagradu te publicirala monografiju Portret hrvatske 2020 te je u mjestu Kumrokhali (Indija) organizirala i otvorila izložbu Zvonimira Atletića “Ante Gabrić & Mother Teresa“. Sve smo to priredili od osobnih sredstava te uz pomoć malobrojnih sponzora – bez ikakve pomoći Ministarstva kulture RH. Cilj našeg HFC je podupiranje i promicanje fotografije i vizualne kulture – tome se veselimo!
Kao profesionalni fotograf koliko držite do fotografskih natjecanja i titula FIAP-a koje se tim putem stječu?
Nisam se nikada natjecao oko titula FIAP-a pa ne mogu o tome suditi. Što se tiče fotografskih natjecanja, podupirem ih. Danas ih ima veoma mnogo, ali smatram da na neki način usmjeravaju ili pročišćuju iznimno veliki broj snimljenih fotografija.
Postoji li kod nas kolekcionarstvo fotografija ili barem muzejski otkupi?
Što se tiče domaćih kolekcionara fotografija, ne vidim ih i ne poznam ih! Ali, ima nade! Iz osobnog iskustva mogu reći da su moje fotografije otkupili Moderna galerija (MG) 2004. i Muzej suvremene umjetnosti (MSU) 2009. Pretpostavljam da su i nekim drugim fotografima otkupljeni njihovi radovi, ali to je sve premalo u odnosu na kvalitetu naših fotografa i na ono što fotografija danas znači.
Premda nema više novina u kojoj fotografija nije preuzela mjesto ilustraciji crtanoj rukom, novine sve manje potpisuju autore fotografija?
Mislim da se danas uglavnom potpisuje fotografe ali više iz straha da ne bi platili kaznu, a ne što ih toliko cijene. Da ih stvarno cijene – adekvatno bi ih nagrađivali!
Može li ZAMP biti taj koji će zaštititi autorska prava fotografa?
Da je ZAMP osjetio da bi uz naše fotografije mogao zaraditi i za sebe, već bi to uradili. Prije nekoliko godina je jedna druga agencija/tvrtka (ne mogu se sjetiti njihova naziva) htjela dogovoriti s ULUPUH-om zaštitu autorskih prava za njene članove, ali su odustali. Ne znam zašto, ali pretpostavljam da to nije lako ostvariti u Hrvatskoj. Osobno, kad se jako naljutim na nekog koji “krade“ moje radove, platim odvjetničko društvo da zajedno ostvarimo financijsku naknadu. To sam uradio tri puta i sva tri puta sam dobio više nego što bi “kradljivci“ normalno platili.
Kvari li pošast fotografiranja mobitelima i uopće digitalna fotografija posao profesionalcima?
Digitalna fotografija je dobra stvar. Profesionalci nemaju nikakav problem s tim! Problem stvaraju klijenti i agencije koji za “svoj dio marketinškog posla“ imaju nekoliko instancija koje odlučuju i o banalnim stvarima pa to naravno trebaju skupo naplatiti!? Zbog toga biraju fotografe kojima malo plaćaju pa se tu ubacuju i oni koji nisu baš kvalitetni ni profesionalni.
Što mislite o slobodnom skidanju fotografija s interneta?
Loše! Loše! Ne znam kako to riješiti. Meni je veći problem što mnogi naši prijatelji i klijenti objavljuju naše fotografije koje njima služe za promociju, a da se ne sjete potpisati autora/fotografa!? Je li doista teško napisati njihovo ime i prezime?
Fotografirate li za dušu u predahu između narudžbi?
Za dušu snimam 95% svog vremena jer više nemam mnogo narudžbi. Svaki fotograf kojem je fotografija Poziv i Strast snima za dušu! Ostali samo odrađuju narudžbe kao posao.
Vodite li kakvu školicu ili fotografsku radionicu?
Ne vodim, ali dosta razgovaram s mladim fotografima pa pretpostavljam da im naši susreti nešto dobrog donesu.
Jesu li fotografi ravnopravni s drugim likovnim umjetnicima u dodjeli gradskih atelijera, visokih nagrada i natječajnih programa?
Možda griješim, ali ne znam da je neki fotograf u Zagrebu dobio na korištenje atelier. Ima ih bar desetak koji ga zaslužuju. Slikari i kipari imaju mnogo takvih prostora. Također se ne sjećam da je neki fotograf dobio neko visoko priznanje ili nagradu za kulturu u RH. Ako ih ima, to je veoma mali broj.
Kao samostalni umjetnik-fotograf gdje vidite najveće probleme u reorganizaciji tj. promjenama Zakona za HZU (Hrvatsku zajednicu umjetnika)?
Najveći je problem što se sve te promjene i zakoni donose “ad hoc“. Takve bi reorganizacije trebalo dogovoriti npr. za postupnu realizaciju kroz slijedećih deset godina (tri sljedeće Vlade) a ne odmah. Tada bi se svi sudionici mogli postupno adaptirati na te promjene a dogovor bi se mogao lakše postići.
Kako bi glasila poruka mladim fotografima koji upravo napuštaju ŠPUD?
Ako doista volite fotografiju, stalno snimajte, učite, izlažite na izložbama i sudu kolega i javnosti – uživat ćete cijeli život. Ako to shvaćate kao posao za laku zaradu, ne ćete baš dobro proći.
Branka HLEVNJAK