ZAPIS

Vaništino crtačko učovječenje Cesarića

 

Jutarnju pastelnu patinu na sjenovitoj strani Nove Vesi oštrijim tlocrtom zatvaraju bačene sjene koje u polegnutoj geometriji kontrastiraju pastoznom žaru osunčane plohe ulice. Ovaj urbani ljetni prizor omogućava prolazniku izbor „ugode“ koji određuje kretanje po lijevom ili desnom trotoaru zaštićen hladom ili izložen toplini. Onaj pak čovjek koji bi se kretao rubnim zonama crteža, susretu svjetla i sjene na kolniku bio bi osumnjičen da je u nekom sumnjivom srodstvu možda s filozofom, pjesnikom ili slikarom, budući bi takvo ekscentrično ponašanje odmah bilo zamijećeno te ovlastilo našeg običnog prolaznika motritelja sklonog psihijatrijskoj dijagnozi da prosuđuje o kakvoći opskurnih polutonova jednog po svemu sudeći duhovnog ekscesa. To vrludanje po rubnim zonama kontrasta svjetlosti i sjene na kolniku može završiti kobno, gubitkom života, jer vozači i cijeli taj brzometni limeni svijet elektroničkih radara ne mari za puteve sanjača. Međutim, naš nepredvidivi šetač po sredini ulice ne izabire lijevu ili desnu ugodu, pa tijelom uopće ne locira pristranu jednostranost svoje fizičke pojave, već u boemskoj nehajnosti imaginacijski „vizira“ otklone svakoj krajnosti, svakom kontrastu. Umjetnik? Jedna je polovica tog čovjeka na svjetlu, a druga u sjeni, on je artist koji balansira svjetlost i sjenu, pelivan naročite vrste koji osobnošću kretanja živi profinjene naglaske umjetničke prirode.
Za nas koji nismo umjetnici i pelivani na takvu pojavu koja nije naša stvar gledamo kao na tlapnju imajući posve zorne pojmove o životu i utvrđenom poretku odredljivih fakata. Tako npr. vidimo jasno da se na nekim ulaznim vratima kuća u Novoj Vesi crvene ili žute nalijepljeni papiri te da ponegdje iz oštećenih fasada vire podžbučni slojevi pa je sve to nepobitni dokaz nedavnog potresa. Sva ta pastelna patina za nas je ostarjela i oštećena žbuka koja se trusi a ne nefiksirani pastel. Svojim bidermajerskim flah instinktom jedan preostali građanin čije pamćenje nije poništila kolažna stvarnost „junaka našeg doba“ ipak će nas u okvirima svoje trijezne savjesti i isto tako trijezne srdačnosti distanciran od neupotrebljivih govornih figura odvesti do spomen ploče pjesnika Dobriše Cesarića koji je stanovao i živio u Novoj Vesi (1929. – 1980.). Poslušajmo našeg ljubaznika: „Evo te ploče, to je kak bi se reklo za dušu, taj naš pjesnik, kaj ne? Za sanjare, oni koji su zadrijemali, pak zabludili i pjesnika zbudili.“

 

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I tko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
(D. Cesarić iz „Pjesme mrtvog pjesnika“)

 

Prolazi moćni limeni stroj zasut fotonskim sulicama osunčane strane ulice, a za ostale pjevne riječi Hegedušićeve šansone „Balade iz predgrađa“ (1967.) odvojile su se iz pancirne utrobe auta sričući lirsku sjetu prolaznog ljudskog trajanja.
Muzikalna tektonika Cesarićevih pjesničkih slika, gradljiva spontanost lirskog osjećanja života uprisutnjuje pjesnika i kad nije više živ, a njegovo učovječenje moguće je evocirati likovnim uprizorenjem, portretnim crtežom koji dugujemo slikaru Josipu Vaništi (1924. – 2018.)
Ostvariv i pogodni dijalog olovke i pjesničke fizionomije, dijalog liričara riječi i mentalnog liričara linije i akromatskih finesa. Vaništino umjetništvo melankolije natopljeno metafizičnošću, nijansirano romantičnim pesimizmom, ali i konceptualnim aporijama o smislu slikanja, slike i slikarstva kao takvog uzdiže ga do „pismenog umnika“ suvremene likovnosti u dohvatu s recentnim umjetničkim upitima i rješenjima europskog ranga. Naročito crtački opus slikara iziskuje pažljivo dozrijevanje motritelja, stjecanje iskustva za vidjeti „ikonografske samoće i tišine“ koje ne mogu dohvatiti ikonološke mudrolije. Srodne crtačke inačice (Seurat, Račić, Morandi, Steiner, Stančić) kojima senzibilitet crtača zadobiva stabilnu normativnu bazu, kod Vanište je suptiliziran mentalnim i osjećajnim prostorom transpozitora likovnih štedljivosti. Nastaje tako serija crteža srodničkih elitnih „glava“, kao i portreta iz intimnijeg okružja. Treba pritom uvidjeti da crteži Vaništini nisu izraz rutinerstva i vještine, svega toga gotovo da i nema u smislu neke razmetljivosti, njihova je vrlina upravo odmjerena pažljivost, asketska disciplina neophodnog te budnost likovne ideje. Olovkom se u njegovom slučaju ne razmahuje, njome se regulira koncentrirani pogled oka. U nizu Vaništinih studija i portreta akromatska tonska gradnja izrasta na početku iz plohe u tvrđim grafičkim kontrastima (Kafka), ali i pitomijim efektima svjetlosti i sjene eterizirajućih tonaliteta, osjetljivih pretapanja, linearnih resolviranja u dijafan prostor crtačke forme sintetički klasicizirane ovalom (Ana). Sfumatozna nježna resorpcija bjeline ili tonskih zasićenja određuje gradacijsku strukturu crteža. Meditirajući linijom i sivilima iz sfere mentalnog retuša prenosivog u operativni redukcionizam izvedbe, portret i crtež nije izgubio ništa od opservacijske akribije mada je sve to dobra izlika za osobni crtački idiom. Portret Cesarića (1961.) jedan je u nizu portreta domaćih i svjetskih književnika koje je Vaništa olovkom crtački interpretirao. Stabilno centriran portret diše aurom osjetljivih sivila s akcentima grafitnog nanosa vlastite i bačene sjene, mirnim kontrastima koji formiraju oblik glave više oplošnjenjima nego akromatskom modelacijom. Jedinstvo pjesnikovog portreta podržavaju linearne poante, a ploha nježnije tonske visine poput koprene ispunjava očnu šupljinu gdje se tek nazire pogled pjesnika neprobojne blizine. Crtačko i portretističko učovječenje Cesarića projekcija je Vaništinog likovnog modula, odmjeravanje tonskih zona i linearnih akcenata, interpretiranje fizičkih datosti glave koje izranjaju produhovljenom fizičnošću olovke koju pokreće suzdržana metrika tankoćutnog crtača izdvojenih samoća. Crtež kondenzirajućih bitnosti.
Nije moguće ustanoviti sadržaj duhovnih krhotina koje pronosi povijesni čovjek u odnosu na arhajskog čovjeka (Hamvás) koji je živio budnost bitka, ali ako u toj kombinatorici slutimo potragu za izvornim riječima, linijama i tonovima, onda i te krhotine razbijenog ogledala zrcale fragmente prisutnosti čovjeka suočenog s dinamogenim silama osobne egzistencije. Cesarić u poeziji i Vaništa u crtežu tragači su zrcaljenja cjelovitih vizija, slika mašte s korijenima u zemaljskom i eteričnom.
Noćnu šetnju našim „Agramom“ može prožeti sjeta, radost susreta s dragim osobama, ili samo zahvalnost na mirnoj toploj noći, očuvanim licima kućnih fasada, što se u gornjim obrisima tamne umbre mudro dotiču indiga prostranog neba. Voljeni grad koji sve više postaje metropola svjetskog naraštaja, novih odnosa, novih svjetala, zvukova i boja. No, starinska budnost pjesnika i crtača uvijek će biti djelotvorna, suvremena i potrebna kada nezaštićeni razornom bukom i opakom neukošću potražimo izvorni život duhovnog čovjeka, bitak oduhovljenih riječi i slika, kako onih tamnih začetih u pobuni i otuđenju, tako i onih svijetlih rođenih iz ljubavi i sklada. Nova učovječenja, stara potraga za duhovnim portretom čovjeka.

Danijel ŽABČIĆ