Domagoj Vidović: Jezik naš hrvatski

Čuvaj se SANU-a i kad ti rječnike nudi

 

U svijetu jezikoslovlja osvrnut ću se na dva događaja. Prvi je prikladan za TV kalendar jer se 2020. člane djela iz 2011. i 2014., a drugi nas događaj vodi u Dubrovnik

 

Liječismo se svakodnevicom te neprestanim ponavljanjem pokreta i radnja koji bi nas iscrpljivali do krajnosti. U tome pronalažasmo reda: znadosmo točno kad ćemo i kome baciti uže te koliko nam i za kakva vremena treba zaveslaja do pristana. Sebi ne prispodobismo ipak da i naše snage imaju konca, da i naša razdražljivost ima vrelo i uzrok te da podižući glas na Tripa na Markovu rtu, ne vičemo na njega (jer nije ulovio cimu), nego da su nas upravo tu u kraju dostigle naše boli, da nam udaraju u sljepoočice poput vala koji smo stvorili sami, a sad nam se vraća odbijen od kopna. Znadosmo da on nije kriv, no nikad mu se ne ispričasmo iako se pitasmo jesmo li i mi među onima koji su mu naborali čelo u ovome mjestu u kojemu kao da je netko zgužvao kopnu i podignuo brane kako podivljalo more ne bi, kao u davne dane potopa, potopilo i nas koji njime plovimo i one iza visova koji ga motre, boje ga se i nikad neće njime ploviti, koji ga gotovo dodiruju, ali ne znaju što bi s njim čak i kad ih nevolja ili znatiželja približe njemu. Ne mogosmo odgovoriti ni sebi ni drugima zašto nam lijepe riječi ili isprike teško prelaze preko usta, jesmo li se onečovječili na pustu moru ili je nepovjerljivost rasla zbog odsuća bliska lica, što je trebalo zatomiti da bi se preživjelo. Ipak, u noći kad bi se sve utišalo i kad bismo u misli prizvali neki davni prizor ili pjesmu koja bi nas podsjetila na razdoblja prije svih tih naših potopa, jecali bismo skriveni od tuđih pogleda od srama pred svojim čuvstvima i iskali od Svevišnjega da nam olakša dušu kao što raščarava nebo kad nam se pričini da će se zavazda zamračiti more te da učini nešto kako nam priče, čijom postajasmo jedinom publikom (A čemu priča koju nitko ne sluša?), prestanu biti tužne.
U svijetu jezikoslovlja osvrnut ću se na dva događaja. Prvi je prikladan za TV kalendar jer se 2020. člane djela iz 2011. i 2014., pa sam i osobno zabrinut da se netko ne osvrne na moj porod od tmine, tj. prvi znanstveni rad objavljen 2005. Osvrtnik se čudi kako se isti autori služe različitim pravopisima u razmjerno kratkome razdoblju, ali to mjerilo, po dobrome običaju, upotrebljava samo kako bi obezvjerodostojio neistomišljenike. Naime, ne vjerujem da je prespavao posljednjih 130 godina hrvatskoga pravopisanja te sumnjam kako bi ga začudila činjenica da su i autori londonca, prije nego što su objavili autorski pravopis, pisali (Broz-)Boranićevim pravopisom te kako nisu imali vremenski stroj da bi 1992. pisali po načelima izdanja objavljena 2006. Drugi nas događaj vodi u Dubrovnik. Naime, Nikola Tolja sa srpske je ćirilice u hrvatsku latinicu transliterirao Rječnik dubrovačkoga govora Mihajla Bojanića i Rastislave Trivunac, koji je 2002. objavio SANU. Naizgled tu nema ničega spornog. Riječ je o privatnome pothvatu od kojega će korist imati puk i znanstvena javnost bez obzira na to što je rječnik već bio dostupan ne samo u knjižnome izdanju, nego i u digitalnoj biblioteci SANU-a. Može se donekle razumjeti i želja da se u važnost pothvata upute Dubrovčani jer su i radovi o dubrovačkome govoru objavljeni u Beogradu vrijedni proučavanja te, štoviše, upravo oni svojim sadržajem svjedoče o uklopljenosti dubrovačkoga govora u hrvatski dijalektni mozaik. Ono što je malo teže razumjeti jest žuč koja se prosipa prema pojedincima i tijelima koji su odbili novčano poduprijeti pretisak već objavljena rječnika, pogotovo kad se očito pronašlo načina da se rječnik tiska. Naime, sasvim je legitimno obrazloženje kako nema potrebe za pretiskom već objavljena djela te odluka da se novčano podupre objava nekoga novog rječnika dubrovačkoga govora (iz kojega god razdoblja i kojega god autora). Tolja u svojemu jadanju prešućuje da u Dubrovniku nisu pretisnuta ni za dubrovačko i hrvatsko područje znatno važnija djela poput Hrvatsko-talijanskoga rječnika Bartola Kašića, čiji se izvornik čuva u samostanu Male braće, ili prvoga hrvatskog pravopisa Rajmunda Džamanjića. Oni su se pretisnuli tek nakon osnutka hrvatske države daleko od Grada. Uostalom, s obzirom na mitove i legende koji su se o konavoskim rodovima pisali s istočnijeh strana, jasno je da se kad dođe pošiljka iz Beograda, Dubrovčani pušu i na hladno. Prozivanje je, pak, pojedinih članova prosudbenoga povjerenstva zbog mjesta rođenja nepristojno jer bi se po toj logici netko mogao upitati što je Vragužel Tonko Lonza radio u zagrebačkim kazalištima. Uostalom, i Imotica je, iz koje Tolja potječe, udaljena više od 60 kilometara od Dubrovnika te je znatno bliža zavičaju prozvanoga člana prosudbenoga povjerenstva nego sjedištu Republike. O „otkriću“ kako se Držićev jezik razlikuje od dubrovačkoga iz prve polovice XX. stoljeća ne treba trošiti riječi. Uostalom, sam Držić u pjesmama i dramama upotrebljava vrlo različit leksik.
Na koncu velik pozdrav Vinku Grubišiću u dalekoj Kanadi. Uvijek ga se sjetim kad prolazim kroz Otavice (male Ottawe) i zamišljam smičiklase (da ne rečem kombajne) u Petrovu polju prenesene iz Meštrovićeva rodnoga Vrpolja.