POSLJEDNJI CIKLUS ALBERTA KINERTA U GALERIJI “SV. IVAN ZELINA”

Dobro jutro, Kinerte!

 

 

Piše: Sanda STANAĆEV BAJZEK

 

Nova izložba Alberta Kinerta kojom galerija Sv. Ivan Zelina obilježava 33 godine od njegove smrti, predstavljajući dvanaest slika posljednjeg Kinertova ciklusa, nastalih 80-ih godina, dokazuje još jednom posebnost i izdvojenost njegove pojave u korpusu hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća

 

Slikarstvo Alberta Kinerta je slikarstvo neprestanih mijena, kao evolucije koja ne napušta prijeđeno, već subjektivizira stare sadržaje shvativši ih u njihovom apsolutnom vidu, a dajući im nov, konkretniji izričaj i smisao.
Albert Kinert – neslomljivi intelektualac, angažirani pojedinac, slikar, grafičar, profesor i pjesnik, duboko je promišljao sebe i svijet kojemu je pripadao. A čovjek i život bile su konstante na kojima je zasnivao stabilnost i kontinuitet svoje umjetnosti. Jer za njega novina nikada nije bila u odabiru nove, a odbacivanju stare teme, već u novom i dobrom izrazu i rasporedu, koji će od opće i stare teme stvoriti novu i osobnu.
U prostorima likovnosti umjetnost je davno prestala biti iluzijom, a 20. stoljeće posebno je naglašavalo njezino nastajanje kao opredmećenje ideje. Pri tome ostati u okvirima čistih likovnih zakonitosti, u mogućnostima izražavanja unutar apstrakcije ili figuracije gdje boja, linija, potez, kompozicija čine prepoznatljive razlike i sličnosti po čemu ih valoriziramo, bio je i ostao imperativ suvremenog umjetničkog izražavanja. Kinert je to jako dobro razumio. Stvarao je i razmišljao, razapinjao svoj um do Urla i natrag, vraćajući se uvijek na izvor – svojoj umjetnosti. Jer istinska umjetnost je od duše, ne od duha. Od krvi je i mesa, duboko ukorijenjena u život. Ne služi se alatima znanosti i filozofije, kako je i sam govorio, ili tek barata idejama, već je sazdana od svega što je ljudsko. Takvu je umjetnost stvarao Kinert. Cijelim svojim bićem, ne samo okom i mišlju. Reagirajući uvijek živo, strastveno. Bio je uronjen u život i tom je životu želio uzvratiti, stvarajući strasno, do kraja, ne štedeći ni um, ni tijelo ni dušu. Izražavao se duboko i iskreno, pa mu je slika postala ne samo izraz nego i odraz. Zato je njegova stvaralačka žrtva, njegovo stvaralačko „samouništenje“ imalo veliku moralnu vrijednost, jer je bio prosvjed protiv osrednjosti, protiv ustaljenih dogmi koje su pratile i umjetnost. Kinert je objektivno sveo na povod, na inspirativno vrelo, na okvir osobne drame i tako sliku odvojio od predmeta, spajajući je s intimnim nemirima, nikada ne napuštajući svoju stvaralačku individualnost, njenu ljudsku jezgru. „Jer mimo sebe“, tvrdio je Kinert, „ne možemo ništa osjetiti, spoznati“. Svaku ideju, svaku intelektualnu avanturu zagrijavao je vlastitom strašću i oživljavao je, svjestan da u sebi nosi sažetu sliku svijeta. A kada se „samoubilački“ bacio u prostore (pretjeranog) erotizma, kada se odvojio od osnovnog ljudskog nemira u tijelu, smještajući ga u svoju umjetnost, uspostavio je ravnotežu, približivši se samom sebi, a time i čvrstom tlu života. Tu pronalazi spas od prosječnosti, ravnodušnosti. Tu, nad ambisom života, prkosno igrajući po žici. Po tananoj liniji života koja postaje njegova specifična formalna vrijednost, s kojom se sjedinio, u kojoj se produžio i kojoj je istovremeno omogućio samostalan život – „da bi bio i kad ga ne bude više“. Stoga, govoriti o Kinertovoj umjetnosti, govoriti je o liniji. Onoj koja je bila znamen, osnova stila i civilizacija. Istoj onoj koja je bila prvi napor da se naša predstava zabilježi i zadrži. Od Lascauxa i Altamire pa do Matissea i Kleea, ona nije bila tek zabilježba, opis, već je bila i ostala izraz osjećanja pred svijetom. U Kinerta, više ekspresivna no ornamentalna, stvarala je morfologije koje su, s jedne strane govorile o njezinu karakteru, a s druge pak pružale impresiju specifično plastične vrste. To je linija u čistoj umjetničkoj transpoziciji. Crtež koji otkriva i namjeru i iskustvo. To je idejna armatura umjetničkog djela. Jer čisti crtači, a to je Kinert zasigurno bio, po prirodi su bili apstrahisti (tvrdio je to i C. Baudelaire). No, iako se crtež javlja iz percepcije, nije isto što i ona. Viđeni predmet i njegova linearna transpozicija dvije su različite stvari. Crtež nije forma, već je to način na koji se forma vidi. A Kinertovu liniju vidimo kao rezultat njegove osnovne težnje. Pobijediti kaos. Uvesti red i čovječnost u život. Donijeti tračak ljepote u svijet ružnog. Preobražavajući organsko u anorgansko, pa amorfnom dati obličje biomorfnog, završivši u apoteozi antropomorfnog. Preobražavajući konačno u beskonačno, određeno u neodređeno, prazneći i puneći sliku novim-starim sadržajem, obogaćujući svoju sliku novim značenjem, novim načinima kojima je nerijetko anticipirao budućnost.
U tom labirintu formalnih mogućnosti umjetnik se može snaći samo ako se vodi osobnim osjećajem i osobnom mišlju, ako se ne odrekne čovjeka u sebi i ako nađe način i alat kako tog čovjeka izvući iz sebe. To je Kinertu bila linija. Ista ona koja se u njega pojavljivala u bezbroj oblika i kvaliteta. Koja nije bila samo opisivačka, nego je imala svoje psihofizičke i psihogramske vrijednosti. Izražavala je bol, radost, požudu, propadanje, mir i nemir, finoću i strast. Vodila ju je misao i snažno osjećanje. Bilježila je prirodu u punini njezine egzistencije – kamen, travku, životinju, čovjeka, muškarca i ženu, umjetnika i muzu. Hvatala u svoju mrežu i izražavala Kinertove unutarnje nemire, dolazila do njegovih intelektualnih i emocionalnih granica, postajući i ostajući njegov unutarnji, personalni crtež, njegov autoportret. Kinertova linija imala je kvalitetu tvarnosti. U njezinoj psihologiji bilo je istovremeno da fiksira, ograničava formu, dajući joj istovremeno i slobodu, omogućavajući metamorfozu, doprinoseći nerijetko i samoj strukturi slike. A crtež, odnosno slika, nikada nije smjela biti sama sebi svrhom, već je uvijek bila sredstvo kojom je Kinert izražavao činjenice vlastitih duševnih i duhovnih stanja, što je postigao crtom i bojom, njihovim uobličavanjem i kompozicijom. A čista kinertovska linija dozvala je i boju, boju kao sugestiju, što je odgovaralo (naglašeno vidljivo u slikama posljednjeg ciklusa) i samoj koncepciji prostora slike. Slike koje napućuje razuzdanim parovima, sada zrelim i istrošenima životom, koji ljubavnim činom kao da hvataju posljednje kapi njegova soka. Kao da prizorima eksplicitna tragična seksa želi odagnati smrt koja se kao neodgodiva činjenica nadvija nad prizor, nad život sam. Slikom dominiraju repetirajuće minuciozne tvorbe kroz koje i dalje progovara progresivan duh sklon potpunoj eksploataciji linije kao temeljnog načina materijalizacije snoviđenja, i boje koja doslovno postaje vizualna formalnost, odvajajući pozadinu od prizora, odnosno bivajući scenografija Kinertovu fantastičnom ljudskom bestijariju. Njegovom fantazmagoriju u kojem je uvijek vladala žena. Pohotna i lažno podatna, muza, božica, pin-up dama, lice s naslovnice muškog magazina. Kinertu idealnih proporcija, kose crvene poput ljubavne vatre, divlja i podložna istovremeno. Postaje sada realističnija, jer Kinert ima gorljivu potrebu istaći joj svaki nabor, svaku boru, udahnuti posljednji puta životvorni „ruah“ u njen minijaturni lik, pozu il’ pokret.
Sliku karakterizira snažnija izražajnost i koloristička zasićenost podloge tretirane monokromima ružičaste, ljubičaste i bordo-crvene, rashlađene pokojom ledeno plavom ili zeleno-sivom. Likovi i dalje nisu konkretne osobe, osim autorove zabilježbe vlastitog lika, već su više uobličenje zadane teme. Dakle, iako ljudi sa svim svojim fizičkim karakteristikama koje je Kinert doveo do realističke jasnoće, ostaju antropomorfna stanja, metafore određene osobe ili tipa, odnosno akteri njegovih snova. Forme proizašle iz neposrednog iskaza osvojene slobode poteza u kojem i dalje prepoznajemo ljepotu prirodnog i ljudskog, razvijajući se od eksplicitnosti do rekompozicije motiva, u sažeti opis trenutka. Referirajući jasne frekvencije emocije i raspoloženja, otkrivajući duboka psihološka ishodišta sjedinjenja, plođenja i razvoja. Pa kako je forma u Kinerta doživjela osamostaljenje, tako je i njen idejni i emotivni korelat – sadržaj, doživio svoje zasićenje i svoje raspadanje, svoj relativitet. Evoluciju koja se dakle sukcesivno i simultano pojavljuje i u morfologiji i u sadržaju. Odista, Kinertova likovna dramaturgija nudi maštovite morfologije, vibracije kolora, tekstura i ritmiziranog, ali posve oslobođenog poteza zauzdanog tek u figuri. U obličju linije kojom gradi sliku, kao strukturnom crtom, isprepletenom, valovitom, tankom pa nešto punijom, formirajući oblik iznutra. I doista cijela slika kao da je pod utjecajem čudesne centrifugalne sile koja djeluje i izbacuje „iz centra“, iznutra. Iz duše Kinerta samog, tamo gdje se događa čudesna dihotomija ljudskosti. Gdje iz tame isijava svjetlost, gdje se susreću Eros i Thanatos, život i smrt, punina i ništavilo, vječnost i prolaznost. Krajnji polovi likovnog medija – crtež i slika.
I tim „posljednjim“ slikama Kinert je dokazao da u njegovu radu nije postojala podjela na figurativno i apstraktno, stvarajući forme koje su istovremeno i jedno i drugo. Slike kao mjesto koje nam otvara mogućnost upoznavanja istinskog umjetničkog djela i njegove prave prezentacije vođene snažnim autorstvom i osebujnom i neponovljivom umjetničkom individualnošću. One su posveta životu u kojem je Kinert nastojao biti iskra, inicijalna kapsula, metak i malj. Onaj koji pali vatru, koji drma, udara. Sve, samo ne biti ravnodušan i mlak.
O sebi i svojemu radu Kinert je pisao mnogo, poezijom se razgolićivao više no slikom, a slikom šokirao više no riječju. Erotiku predstavljao, ne kao grijeh, već kao lijek. Slikao u trenutku posebnog stanja svijesti, stanja kada je duhovno i tjelesno isprepleteno, kada svijest i podsvijest postaju jedno. Sumnjajući i vjerujući istovremeno da se u vječnost može upisati svojom umjetnošću.

Sanda STANAĆEV BAJZEK