Svjetski festival hrvatske književnosti

ZAGREB 2020.
(18)

 

U programu Svjetskoga festivala hrvatske književnosti, koji je u organizaciji Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan u Zagrebu od 15. do 17. studenoga 2019., sudjelovao je i predsjednik Društva Đuro Vidmarović. Ovdje donosimo njegova zapažanja i poticajna promišljanja o idućem okupljanju hrvatskih književnika iz svijeta

Đuro VIDMAROVIĆ, predsjednik Društva hrvatskih književnika, Zagreb

Godine 2019. zahvaljujući inicijativi akademika Luka Paljetka, akademika Ivana Aralice, Đure Vidmarovića, predsjednika DHK, i Stjepana Šešelja, glavnog urednika tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, održan je Prvi svjetski festival hrvatske književnosti, ovoga puta one koja nastaje među pripadnicima hrvatskih autohtonih manjina u europskim državama.
Inicijativu su prihvatili predsjednica RH, mr. sc. Kolinda Grabar-Kitarović, Ministarstvo kulture RH, Vladin savjet za Hrvate izvan domovine, te gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić.
Festival je trajao tri dana i sastojao se od tri dijela: konferencije za tisak organizacijskog odbora, stručnog simpozija i književne manifestacije – čitanja književnih uradaka sudionika.
Premda s ograničenim sredstvima, festival je postigao maksimalan uspjeh jer su se odazvali vodeći književnici, pripadnici naših autohtonih narodnih manjina. Bio je to prvi takav susret u povijesti. Na jednom mjestu, za istim stolom i s istim nakanama našli su se književnici Hrvati iz Gradišća u Austriji, iz Madžarske, Rumunjske, Srbije, Italije i Bosne i Hercegovine. Ovaj Festival je bio ne samo povijesni nego i ohrabrujući jer se pokazalo tom prilikom da hrvatska književnost unatoč brojnim preprekama diše s dva plućna krila – domovinskim i izvandomovinskim. Pokazala se i činjenica da na tim tzv. rubovima hrvatskog etničkog prostora stvaraju književnici koje možemo uvrstiti u vrh suvremene hrvatske književnosti. Da nikoga ne povrijedim, spomenut ću samo najistaknutija imena: akademik Nikola Benčić iz Gradišća u Austriji, Ana Šoretić, pjesnikinja i dramska spisateljica iz Gradišća, Peter Tyran, pjesnik i uspješan urednik, također iz Gradišća, dr. sc. Mijo Karagić, nekadašnji lider Hrvata u Madžarskoj i počasni konzul Republike Hrvatske u Madžarskoj, pjesnik i prozni pisac; Tomislav Žigmanov, pjesnik i prozni pisac i lider Hrvata u Vojvodini; Lajčo Perušić, pjesnik, pripadnik Hrvata Bunjevaca iz Vojvodine, Antonio Sammartino, moliški Hrvat, književnik iz Italije…
Uspjeh 1. Svjetskoga festivala hrvatske književnosti koji je obuhvatio samo dio iseljene Hrvatske, odnosno njezine autohtone manjine u europskim državama, mora nas motivirati za organiziranje drugog ovakvog festivala na kojem će se predstaviti i hrvatski književnici i spisatelji koji žive u dijaspori odnosno rasuću, a nisu autohtone manjine. Oni su raspršeni gotovo po svim kontinentima. Među njima nalazi se i jedan akademik HAZU Vinko Grubišić, iz Toronta, Kanada. Poseban fenomen su hrvatski autori koji stvaraju na jezicima država u kojima su se nastanili ili se u njima rodili kao potomci hrvatskih iseljenika. Neki od njih su postigli vrijedne književne uspjehe. Najveći izazov trebali bi biti hrvatski književnici iz Čilea. Njih ima oko stotinjak i zauzimaju visoke i najviše položaje u književnom i kulturnom životu ove daleke južnoameričke države. Premda su se jezično asimilirali i pišu na španjolskom jeziku, mnogi od njih u svojim djelima obrađuju hrvatsku iseljeničku tematiku i iskazuju želje za uključivanjem u hrvatski kulturni prostor. Za sada je to moguće prevođenjem njihovih djela. No to prevođenje je sporadično umjesto da bude institucionalizirano. Mi još na književno-teorijskoj razini nismo načisto s pitanjem kojoj književnosti oni pripadaju. Prvi pokušaj ubaštinjavanja učinjen je prije četrdeset godina prevođenjem knjige „Pjevaj vilo u planini“, novozelandske književnice hrvatskoga podrijetla Amelije Batistić.
Mogao bih nabrajati još mnoga imena, ali to je predmet posebne znanstvene i književno-povijesne elaboracije. Cilj je ovoga članka upozoriti na činjenicu da drugo plućno krilo hrvatskoga kulturnoga prostora postoji i stvara ne samo na jeziku svoga matičnog naroda već na jeziku države primateljice. Ovom prigodom želim istaknuti kako bismo trebali načelno prihvatiti mogućnost postojanja književnika s dvije i više domovina, te hrvatskih književnika koji su stvarali na više jezika. Pri tome treba slijediti načelo kojim se služe u Izraelu. Svakoga autora koji je izravno ili neizravno pripadao judaizmu bez obzira na jezik kojim je pisao i državnopravnu pripadnost, prihvaćaju u korpus svoje književne baštine. Zbog toga, mišljenja sam, ako smo Ivana Česmičkog i cijelu plejadu hrvatskih latinista s ponosom ugradili u hrvatsku povijesnu i kulturnu baštinu, to možemo i s književnicima koji su u najnovije vrijeme stjecajem životnih i povijesnih okolnosti stvarali i stvaraju na jeziku koji nije hrvatski. Ako prihvatimo načelo dviju ili više domovina, tada s punim pravom možemo ubaštiniti čileanske književnike među kojima je i slavni Antonio Skármeta, ali isto tako i činjenicu da Ivo Andrić, Mak Dizdar, Petko Vojnić Purčar, Ljerka Toth-Naumova i drugi pripadaju hrvatskoj ali i književnosti svojih domicilnih sredina.
Koliko će ova velika ideja o Svjetskom festivalu hrvatske književnosti uspjeti u praktičnoj realizaciji ne može ovisiti samo o DHK jer ono nema potrebna novčana sredstva za to. Ovaj projekt ima nacionalno značenje i trebaju ga poduprijeti svi čimbenici kao što su Vlada RH, Ministarstvo kulture, Matica hrvatska, HAZU, Grad Zagreb itd. Ova je godina teška za Zagreb i za cijelu državu zbog potresa i epidemije. Ali, molim sve kojima je na srcu jedinstvo hrvatskog kulturnog prostora i skladno disanje oba plućna krila hrvatske književnosti neka podupru ovaj projekt. Bilo bi tužno, ako ne i štetno pa i herostratski odbojno da ovom projektu uskratimo financijsku pomoć i time ga osudimo na smrt.