UZ IZLOŽBU “KAKO SI LIJEPA, PRIJATELJICE MOJA” akademika LUKA PALJETKA U GALERIJI “STEĆAK” KLEK

Ljepše od lijepoga, šire od svemira
i istinitije od istine

 

Piše: Marin IVANOVIĆ

I ove je godine u srpnju, usprkos okolnostima, otvorena prva ljetna izložba u Galeriji „Stećak“ Klek u Kleku, na putu prema Dubrovniku. Odaziv je bio izvrstan, a kako i ne bi kada se radi o hrvatskom pjesničkom bardu, ali i iznimnom slikaru i crtaču Luku Paljetku, koje je glazbom uresio Darko Matičević, a izložbu otvorio mladi dubrovački (sada i mostarski) povjesničar umjetnosti Marin Ivanović. Izložbu prekrasnih crteža možete razgledati do 31. srpnja 2020. Otvorenju izložbe nazočio je i načelnik Općine Slivno Smiljan Mustapić, a lijepu nagradu za pomoć Galeriji Stećak Klek primio je Goran Talajić, sliku akademske slikarice Nade Žiljak u infrared tehnici. Skup posjetitelja i prijatelja Galerije Stećak iz Ploča, Metkovića, Opuzena, Dubrovnika, Širokoga Brijega, Čitluka, Čapljine Graba – Ljubuškoga, Neuma… bio je impresivan i inspirativan, te nam je u ovim neobičnim i pomalo teškim vremenima dao motivaciju za daljnje djelovanje, nove izložbe, u Galeriji s mlinicom za masline, tik uz more.
U prošlome broju Hrvatskoga slova objavili smo tekst Darka Juke, koji je opisao svoje oduševljenje neposrednošću i smislom za pojedinosti i ugođaj u ljudskim susretima akademika Luka Paljetka, a sada donosimo tekst Marina Ivanovića, te ukratko podsjećamo na zanimljiv životopis autora.

 

O R M A R

Uz pomoć vjetra, kiše, mjesečine i magle
haljina tvoja, svaka, pretvara te u drugu
ženu i ja se bojim da će optužiti me
za mnogoženstvo: ormar otvaraš a ja čekam
da vidim koju od njih obući ćeš da znam se
pripremit, čekam, ti mi odgovaraš: ni jednu!

Luko Paljetak

 

Baveći se pitanjima muško-ženskih odnosa u umjetnosti (koja nam se danas, nakon nekoliko desetljeća iskustva radikalnog feminizma mogu činiti iscrpljenima, ali prije pedeset godina su tek bila u začetku, posebno iz muškog očišta), John Berger polemizira o prikazu ženskog akta kao isključivog muškog užitka koji ženu svodi na objekt muškarčevog promatranja. Bergerova teza, pojednostavljeno, inzistira na tome da je nagost isto što i bezodjevenost, dakle prirodno stanje svake osobe koje se odjećom zastire prije svega iz utilitarnih razloga, dok je golotinja društveni konstrukt, odnosno programirani sustav nagrade, kazne, dokazivanja, rasprave i uživanja. Potvrdu ženske podčinjenosti u binarnom odnosu promatrač-promatrano Berger nalazi u impostaciji ženskog akta u renesansnom slikarstvu koja polazi od pretpostavke da je posjednik slike i njen uživatelj bogati muškarac – naručitelj (primjera za to je mnogo, ali neka nam kao ilustracija posluži Bronzinova Venera s Kupidom). Osim tog društvenog ustroja povijesti slike, za cjelovito razumijevanje ne smijemo isključiti biološku inkliniranost prema golom tijelu koja nerijetko završi sasvim prekrivena plaštom intelektualne rasprave, osporena i u sociološkom kontekstu sasvim zanemarena. Ako su nam svi argumenti, naizgled, unaprijed izbijeni iz ruku, kako bi se zapravo trebao postaviti muškarac koji tematizira ženski akt? Prema mome viđenju – nonšalantno. Sve diskurzivne teorije u humanizmu nisu ništa drugo nego dijalektičke igre i na svaki je argument moguće dati protuargument. Čak ne bi trebalo kopati duboko: već antropološka i psihoanalitička perspektiva dale bi nam obilje razloga za drugačije tumačenje. Ono, međutim, što ovdje smatramo vrijednim jest činjenica da autor uspostavlja i komentira odnos između promatrača i motiva koji u slučaju ljudskog prikaza, u humanističkom smislu, nije isto što i pogled na stog sijena.
Kada Luko Paljetak crta ženski akt, u obilju varijacija impostacije zamišljenog modela reflektiraju se neslutljive varijacije likovne forme, od dobro postavljene studije ženskog tijela do sasvim izmijenjenih i neprepoznatljivih oblika, gotovo kao arhetipova, pra-formi, jajolikih počela. Time autor anticipira i odgovara na nepostavljeno pitanje o tome što je to što nas u aktu kao motivu još može oduševiti, što još možemo smatrati dobrim osim pubertetlijske, prvosemestralne, početničke vještine da se dobro postavi promatrani goli model. Paljetak se, naime, niti ne bavi motivom; on se bavi aktom kao temom. Preduhitrivši nas i načevši pitanja prije nas, prisiljava nas da se ovim crtežima umjesto formalnom analizom, približimo s naramkom ikonoloških i simboličkih alata ili, još bolje, prepustimo djelu da nas vodi, da se samo predstavi i u nama zasvira po onoj „tananoj crvenoj niti što treperi u grudima“ (Jimenez). Osim, dakle, formalnih kriterija – virtuozne i otvorene linije, dobrih ili namjerno izmijenjenih proporcija, naslućene prostornosti te, na pojedinim primjerima gradiranih ploha kao naznaka voluminoznih oblina ženskih aktova – nigdje kao ovdje nije tako primjenjiva ideja Clivea Bella o postojanju „smislenog oblika“ kao ključnog valorizirajućeg elementa koji, ako postoji, određuje kvalitetu svakog djela neovisno o mediju, temi ili razdoblju njegovog nastanka. Takvom djelu se pristupa prvenstveno onim što Bell naziva „estetskom emocijom“, odnosno specifičnom emocijom koju izaziva umjetnost. Ta teorija nije analitička (iako je Roger Fry nastojao uspostaviti i neke formalne kriterije utvrđivanja postoji li u djelu ili ne postoji „smisleni oblik“), već nam kao promatračima daje za pravo da sami ustvrdimo osjećamo li, kao kod ovih crteža Luka Paljetka, emanaciju energije oblika koja potiče naše estetske (ili kakve druge) emocije. U ovaj su izbor uključena djela (crteži od koji su neki prenešeni u medij grafike) koja iz opsežnijeg Paljetkovog ciklusa nastoje obuhvatiti sve važne stilske rukavce, od zaokruženih „prozorčića“ u kojemu se puteno gnijezde dame s mačkama, preko totemskih figura i crteža na podlogama od kataloga, računa, knjižnih stranica i kolaža, do pročišćenih oblika žena, žena s mačkama i žena-mačaka kod kojih je uskovitlani, slobodni crtež u većoj mjeri sadržaj nego tehničko sredstvo.
I upravo taj, beskrajno slobodan, ničim uvjetovan ni opterećen crtež materijalizira energiju koja je toliko vibrantna da je u sebe uvukla onoga koji ju je stvarao pa iz ovih aktova sjaji autorska osobnost i divljenje životu, nježnost prema nekom životno važnom biću, eteričnost snažnija od erotičnosti, sukus „ženskoga“ kao ideje i kao pojma. U tim su organičkim permutacijama sadržane kvalitete univerzalnog i kreatorskog, ideje oblika kao općeg prije nego što je postao specifičan. Stoga, naravno, možemo govoriti o golom tijelu kao sladostrasnom užitku s ove naše lokalizirane, materijalne, determinirane strane, ali jednako tako i o nagom tijelu koje stoji umjesto svih drugih oblika koje pojam „ženskoga“ može opisati, što ga onda čini ljepšim od lijepoga, širim od svemira i istinitijim od istine.

 

Iz bogatoga životopisa Luka Paljetka
Luko Paljetak, akademik, doktor znanosti, književnik i prevoditelj, rođen je u Dubrovniku 1943. Diplomirao je studije hrvatskog jezika i književnosti te engleskog jezika i književnosti 1968. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru, a doktorirao je 1992. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao dramaturg i redatelj u Kazalištu lutaka Zadar od 1969. do 1973., a zatim od 1973. do 1978., kao asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost i na Katedri za svjetsku književnost Filozofskog fakulteta u Zadru. U to vrijeme bio je jedan od urednika časopisa Zadarska revija. Godine 1994. postao je član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a 1997. njezin redoviti član. Dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti (SAZU) postao je 2001. godine. Član je Akademije ruske književnosti i Europske akademije Leonardo da Vinci. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog PEN-a i Hrvatskog centra UNIMA-e te počasni član Međunarodnog centra UNIMA-e i Društva slovenskih pisateljev. Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih pisaca Herceg-Bosne. Dugo godina bio je glavni urednik časopisa Dubrovnik kojeg objavljuje Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku. U novije vrijeme sve se češće javlja i kao slikar. Ostvario je više pjesničko-grafičkih mapa u suradnji s različitim hrvatskim likovnim umjetnicima. Objavio je više od sto književnih djela, među kojima Nečastivi iz ruže, Pjesni na dubrovačku, Skroviti vrt (roman) i Marin, roman o Držiću. Objavio je dvadeset knjiga studija, ogleda i feljtona te monografije, kao što su Uviđaji iz starije i novije hrvatske književnosti, Slike s izložbe i Ivo Vojnović: Lapadski soneti. Sastavio je i priredio četiri književne antologije. Preveo je četrdesetak knjiga sa stranih jezika, poput Childe Harold G. G. Byrona, Balada o tamnici u Readingu i druge pjesme O. Wildea i Crni mačak E. A. Poea. Dobitnik je više od trideset odličja, nagrada i priznanja, među kojima su Orden Republike s brončanim vijencem, Godišnja nagrada Vladimir Nazor, Goranov vijenac, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Red Ante Starčevića. Njegove sabrane pjesme u šest svezaka objavljene su 2018. u izdanju Naklade Bošković.