ATI SALVARO: ARHITEKTURA

L A S T A V I C A

 

U Marušićima kraj Omiša, na strmom terenu s pogledom na Brač i Biokovo izrasla je Vila Lastavica arhitekta Ante Nikše Bilića. Arhitekti sve manje skiciraju, sve manje se znaju izražavati rukom, a u ovom je slučaju predivna skica završila na majici, po želji investitora. Skice se rade rukom, a nacrti računalom, ili nekad rapidografom s ravnalom. Promjenom crtalačkog sredstva nije se bitno promijenila brzina nastanka projekta, kao što je to recimo bio slučaj u računovodstvu. Samo je kopiranje istih dijelova, i šrafura pobrzana. Bogovsko stvaranje nečega iz ničega i dalje zahtijeva dugotrajni napor. Autor djela se pita: “Kako odabrati mjesto za kuću na poprilično strmom terenu koji se urušava u more, tako da sva vegetacija, češljana burom, izgleda iskrivljeno i šizofreno? Kako pomiriti tu sinusoidu prirode s uravnoteženom i neku ruku ‘plošnom funkcijom ladanja’. Ta amfiteatralna gesta prouzročena padinama ima vječni proscenij u priobalnim liticama i scenu kao morsku plohu na kojoj se izmjenjuju brodovi, vjetrovi i stoljeća iščekivanja. Govorili su mi da kuću doživljavamo iznutra prema vani. Ako na kosini iskopamo rupu, a iskop naspemo, mi smo i unutra i vani. A ako taj nasuti prostor nečim natkrijemo, možemo govoriti o stanovanju i ladanju.” Kuća je nazvana Lastavica, kao gnijezdo koje svija visoko, odakle polijeće poput papirnatog aviona. “Nikad nisam želio od ove kuće stvoriti sliku, stvoriti skulpturu. Želio sam režirati prostor za življenje. Prostor mora biti ispunjen nama. Želio sam napraviti valjanu zaštitu od sunca, zaštitu od vjetra, kiše i hladnoće te da svi prozori i otvori budu puni mora.” Kuća je projektirana 2007. godine, a izgrađena 2016. godine, površine od 270 m². Igra je to punih i praznih volumena, soba na otvorenom. “Zračni volumen” propušta strujanje zraka niza padinu k moru. Razvijen je zanimljiv tlocrt, s razdijeljenim prostorijama dnevnog boravka integriranog s blagovanjem i kuhinjom na zidu, od večernje sobe za konzumaciju filmske umjetnosti i knjiga, te otvorenog dnevnog boravka s vidikom. Duboki prodor vanjskog prostora u tkivo, te pojava samotnjačkog atrija s limunovim drvetom pokazuje znalačku svjetlosnu kirurgiju. Tri su etaže. Kat se diže ponad suterena i zračnog prostora nad njime, kao čardak u bijelom, dok je prizemlje tlocrtno uvučeno, što stvara jednu neobičnu dinamičnu igru volumena, svjetla i sjena, poveznih rubnim jednokrakim stubištima. Gazišta su skala drvena, drito na betonska. Agrodolce nam je servirano i spojem živahnih lustera i stropova u sirovom betonu a vista, koji podražava boju mjesnoga kamena. U toj protimbi suprotnosti skrasio se jedan atipični komoditet, ugodan, ali bez štauba, toliko da nam ne bude pretoplo ni prehlano, uz povjetarac, koji poteže kroz arhitektonski oblikovni meandar. Premda je osnovni jezik izražavanja modernistički, Uzdužni bazen logično je položen usporedno sa slojnicama, suvislog omjera stranica. Pruža se široki pojas balkonate-vidikovca, duž cijele duljine vile, za jednu udvostručenu vizualnu nasladu, samim duguljastim poluvanjskim prostorom, i sažimanjem s nepreglednim morskim pejzažem, koji briljira pred zalazak sunca, niskim prodornim hipnotizirajućim zrakama. Bilić s jedne strane u majstorskom baratanju volumenima zalazi u kompleksno, a s druge svodi gradive elemente na nasušno. Ne stidi se kroćenja sive guste tekućine u rigidne kristalne pravce, ravne linije i pravokutne uglove, hrabro streši. Jezik mu je precizan, neumoljiv, betonski iskren, s ovjekovječenom oplatom, za buduća pokoljenja. Antemuralis je to, predziđe. Igra ziđa i volumena pleše sa svjetlom, u jakom kontrastu bijelog i “crnog”, u odsjajima, u prodorima, koji svjetlo dohode neočekivano usred zdanja, kao s atrijem utisnutim kao lokalnim dilerom sunca, možda i najgenijalnijim elementom ove vile s glavom i repom (lastavice).

Ati SALVARO