ĐURO VIDMAROVIĆ: KLASIKA U NOVOM RUHU

Prepričana Odiseja

Jakov Skočibušić: “Zovem se Nitko”, Ogranak Matice hrvatske Tomislavgrad i Naklada Bošković, Split-Tomislavgrad, 2019.

Besmrtna Homerova djela „Ilijada“ i „Odiseja“ sastavni su dio kulturne baštine cijeloga čovječanstva. Kako je riječ o poetskim ostvarenjima pisanima na starogrčkom književnom jeziku, prijevodi su na suvremene jezike teški ali vrlo značajni.
Homer je živio krajem 8. i početkom 7. stoljeća prije Krista prema helenskom povjesničaru Herodotu. To znači kako je živio 400 godina nakon trojanskog rata koji opisuje u svojim djelima. O Homeru se znade vrlo malo, zbog čega neki književni povjesničari smatraju kako nije riječ o konkretnoj osobi već o spjevovima koji su nastali u narodu od više autora. Bez obzira na tzv. homersko pitanje neizmjerna je književno-povijesna uloga Ilijade i Odiseje.
Jakov Skočibušić je učinio nešto što će obradovati mnoge, poglavito naše učenike kojima je Homer obvezna literatura. On je prepričao Homerovu Odiseju i na taj način ovo djelo helenske literature približio razumijevanju običnog čitatelja.
Jakov Skočibušić je vrlo značajna osoba u diplomatskom životu Bosne i Hercegovine. Bio je veleposlanik ove države u Švedskoj, Finskoj i Estoniji te pri EU u Bruxellesu. Veleposlanik Skočibušić je rođen 1949. u hercegovačkome mjestu Mesihovina. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu i u Sinju gdje je nastavio polaziti Franjevačku klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. W. Goethe u Frankfurtu na Majni studirao je i magistrirao filozofiju, njemačku filologiju i sociologiju. Prije diplomatske službe radio je u Njemačkoj kao profesor i prevoditelj.
U svojoj obradi Odiseje Skočibušić se poslužio brojnim prepjevima toga djela na glavne svjetske jezike, isto tako i prijevodima u prozi, te svom dostupnom literaturom na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku.
Treba naglasiti kako knjiga koju predstavljamo ne potire hrvatski prijevod Odiseje iz pera Tome Maretića. On prepričava i nadograđuje Odiseju na čitljiv način u kojem su, kako piše dr. sc. Petar Šoštarić, „ipak zadržane neke osobine epskog stila poput epiteta ili poredbi“.
U predgovoru prof. Skočibušić ističe kako se nije lako nositi s Homerom i citira velikoga Goethea koji je rekao da je Odisej „oteo sve najinteresantnije motive“. Autor Homera naziva ocem svih pjesnika, a Odiseju jedinim od temeljim tekstova zapadne kulture i civilizacije i „početkom i vrhuncem svjetske književnosti“. Ovu tvrdnju brani sljedećim riječima: „U dva epska pra-romana, Ilijadi i Odiseji (Homer) je primjerno tematski ugradio i umjetnički isprepleo glavne motive i pokretačku snagu ljudskoga življenja i čovječanskog pjesništva: borbu i pustolovine, herojstvo i kukavičluk, pobjedu i poraz, uspone i padove, ljubav i mržnju, (bračnu) vjernost, zavodništvo i prijevaru, razum i strast, čežnju i zaborav, zločin i kaznu, grijeh i kajanje, život i smrt, rat i mir, barbarstvo i civilizaciju, nebo i zemlju, raj i pakao, ljude i bogove, roditeljstvo i brak, obitelj i društvo, odrastanje i zrelost, politiku i privatnost, kozmopolitizam i domoljublje, mit i povijest…“ U nastavku ovim odlikama dodaje kako su Homerovi likovi „duboko ukorijenjeni u prirodni svijet, uronjeni u otvoreno more, izručeni bijesnim prirodnim silama i ćudljivu raspoloženju bogova, i danas su aktualni: muževi kao Ahilej, Odisej, Agamemnon ili Menelaj, koji za čast i slavu, domovinu i ratni plijen, za pustolovine i užitak, daleko od kuće vode bitke u dugim gubitničkim ratovima ili samoću preljubom prevladavaju; supruge, kao Penelopa i Klitemnestra, koje kod kuće ustrajno i vjerno ili nestrpljivo i nevjerno čekaju; djevojke slomljena srca; djeca koja bez očeva uspjelo ili neuspjelo odrastaju; adolescentni sinovi u potrazi za ocem; povratnici koji tek samo njihov stari pas prepoznaje“.
Skočibušić s pravom tvrdi kako Homerova Odiseja spada u najstarije i najtrajnije priče ljudske povijesti, te nije, „kako se često na prvi pogled misli“, samo helenski pustolovni roman i puko prepričavanje starih mitova. Po našem autoru Odiseja i njezin junak Odisej slika su svijeta i čovjekova egzistencijalnog iskustva u tom svijetu. “Odisej je migrant, ali i politički i vojni vođa, strateg, pjesnik, voljen muž i otac, preljubnik, beskućnik, atlet, invalid, traumatizirani vojnik, gusar, kradljivac i lažac, izbjeglica, kolonijalist, kućevlasnik, pomorac, brodograditelj, masovni ubojica, ratni heroj“.
Jakova Skočibušića je motivirala na stvaranje ove knjige činjenica koju on otvoreno izgovara: „U Hrvatskoj je velikan Homer sramotno zapostavljen.“ Zbog toga je, „ova knjiga upravo skroman pokušaj cjelovitu Homerovu Odiseju približiti današnjem čitatelju kao roman ispripovijedan novijim hrvatskim jezikom koji, s ponekim blagim, stilskim obilježenim arhaizmima, originalu ipak sasvim ne oduzima čar epske neobičnosti.“ Kako bi djelo što više približio suvremenom čitatelju, autor je „ispripovjedio cjelovitu Homerovu Odiseju mjestimice tako što ju je proširio dodatnim, samovoljnim interpretativnim zahvatima koji bi mogli pridonijeti razumijevanju“.
Vrlo je značajno što je Skočibušićevo djelo, još u rukopisu čitao pokojni akademik Radoslav Katičić i, kako kaže autor u zahvali, „obradovalo me njegovo oduševljenje i želja da mu još čitam pa sam mu u nekoliko navrata to i činio. Stoga u prvom redu, navodi autor, zahvaljujem akademiku Radoslavu Katičiću na bodrenju, dragocjenim savjetima i poticanju da ovaj rad, pa ma koliko skroman bio svakako objavim“.
Knjiga „Zovem se nitko“ s podnaslovom Homerova Odiseja podijeljen je u 24 poglavlja. Na kraju knjige autor je priložio tumač imena i pojmova, što je vrlo značajno, poglavito za učenike i studente koji ne poznaju staro helenski Panteon i povijest starih Grka. Nakon toga slijedi popis literature.
U cjelini gledano, dobili smo vrlo značajno djelo koje će pomoći razumijevanju Homerove Odiseje, a sve koji će željeti pročitati prijevod u stihovima autor upućuje na Tomu Maretića, ili na izvornik. Zbog toga treba odati priznanje autoru koji je uložio veliki trud u pisanje ovakvoga djela, ali i nakladnicima: izdavačkoj kući Bošković iz Splita i Ogranku Matice hrvatske iz Tomislavgrada. Ovakva suradnja koja ima i međudržavni karakter vrlo je značajna jer povezuje Hrvate s jedne i s druge strane granice i jača hrvatski kulturni prostor.